Neki dan su mediji prenijeli informaciju da je  četvorogodišni dječak Ibrahim Babić poginuo u kampu Al- Hol u Siriji. Udraila ga je cisterna.

Ta vijest nije izazvala mnogo pažnje u našim medijima, baš kao što malo koga interesuje sudbina žena koje su otišle u Siriju i Irak da bi živjele u „Islamskoj državi“.

Pored žena tu je i nepoznat broj djece bosanskohercegovačkih državljana, koja već dvije godine čekaju da ih vrate u Bosnu i Hercegovinu. Do sada se iz sirijskih kampova vratilo 6 žena i 12 djece. Procjene kažu da je tamo još oko 90 žena i nepoznat broj djece.

Znam, mnogi od vas će reći da su te žene trebale misliti ranije gdje idu i zašto idu, ali mi i država Bosna i Hercegovina trebamo pokazati svojim primjerom da smo bolji od onoga što im je onomad nudila „Islamska država“. Pogotovo treba imati na umu da djeca koja su tamo odvedena ili su se tamo rodila ni na koji način ne trebaju da snose posledice gluposti i nedogovornosti svojih roditelja.

Osim nezainteresovanosti, postoji i strah javnosti od povratka tih žena i djece u Bosnu i Hercegovinu ili je bolje reći postoji strah od onoga što one donose, a to je radikalizam, spremnost na terorizam i sl.

Taj strah je opravdan ali se postavlja pitanje da li boravkom u tim kampovima te žene i njihova djeca se dodatno radikalizuju, traumatizuju i da li bi bilo lakše raditi da se na njihovoj resocijalzaciji u Bosni i Hercegovini?

Niko ne zna kako sada te žene i djeca opažaju „Islamsku državu“, da li žale za njenom propašću, da li se sa čežnjom sjećaju života u njoj ili se kaju i proklinju dan kada su pristale da odu u jednu takvu avanturu? Mi ne znamo da li su one postale više ili manje ekstremne, nego ranije i kako sada gledaju na sve ono što su u Siriji i Iraku radili njihovi očevi i braća.

Oni su potpuna nepoznanica, ali to nije opravdanje da prepustimo sudbini i ne pokušamo da nešto učinimo za njih.

Uslovi u kojima tamo žive su nehumani, hladnoća, vlaga, prljavština, siromaštvo, neizvijesnost i strah su tamo svakodnevica. Pogotovo je teško djeci, koja pored svega toga u najvećem broju slučajeva ne idu ni u školu.

Jednoga dana kada se oni vrate u Bosnu i Hercegovinu, a vratiće se, možda će nam biti žao zašto se to nije desilo ranije.

Bosna i Hercegovina je potpisnik različitih konvencija o zaštiti ljudskih prava i njena je obaveza da se brine o tim pravima svojih građana gdje god da se oni nalazili i tu nemam nikakve dileme.

Najveći broj njih želi da se vrati u Bosnu i Hercegovinu i to im treba omogućiti jer pored njihove svakodnevne patnje, pate i njihove familije ovdje.

Oni su sada ničiji, a naša je dužnost i obaveza da postanu naši.

Preuzeto sa: blogger.ba