Da li da počnem sa ovima gore, mislim na Ameriku jer iza nas je sučeljavanje dvojice američkih kauboja, koji, to valjda svi znamo, neće niti mogu mijenjati osnovnu američku politiku, bilo čija „poštanska kočija“ da stigne na vrijeme, bilo ko da pobijedi i da obeća da će nešto mijenjati, o tome ne odlučuje sam, nego oni koji su u dubokoj sjeni. I koji su davno odlučili da Tramp mora da ide, zbog mnogo razloga.

Meni inače simpatični Tramp, baš zato što on, niti je bio tipični predsjednik, a još manje diplomata, možda i misli da ima šanse da se desi čudo, mada kao pametan biznismen i milijarder bi tebalo da zna da se čuda ne događaju pogotovo ne u politici-ili da se osvrnem na naše predstojeće izbore u kojima ću, odnosno možda ću učestvovati tj.ispuniti svoju građansku dužnost, ako ne budem mogla. A možda ću i moći, jer sada sasvim dobro dišem. Što opet nije sigurno, kao što ništa što bilo ko danas kaže, pogotovo kad je procjena budućih rezultata izbora u pitanju-nije sigurno. Pogotovo o tome pojma nemaju kandidati koji nam se smiješe sa retuširanih slika, i pogotovo oni koje imam priliku da pogledam i saslušam na internetu–od čega mi se diže kosa na glavi. Ima jedan sjajan vic iz doba moga radnog angažovanja u Sarajevu, koji je dobar da se primjeni za sve obaveze a on glasi:

Pita Mujo Sulju hoće li doći na sastanak, vjerovato misli na satanak one partije. Suljo odgovara: Ako budem mogao, neću doći. A, ako ne budem mogao–doći ću.

Sad će oni, foleri i politčki lezihljebovići, koji nikada ništa u život nisu radili, a pogotovo nikad nisu bili iskreni-osim bili ublehatori i većina dobri lažovi, koji se brinu samo hoće li za vrijeme nove trke za bogatstvom priskrbiti još koji milion-reći, vidi, vidi ove profesorice, pa njene godine, pa ozbiljnost, pa obrazovanje... Pa nedavno je bila ozbiljno bolesna, a sada se zajebava. Tačno. Baš zato. Šta ću ja reći ? Reći ću: zabole me uvo šta ko misli! Jer malo ko od nekoliko hiljada kandidata za nove–stare funcije sada misli o bilo čemu, nego o tome kako će proći na izborima. Sigurno je samo da mu narod nije ni u peti.

Nakon što sam pobijedila koronu za divno čido u ovim mojim ozbiljnim godinama , mogu komentarisati šta mi je volja. Za sada u pametnim izjavama vodi Mićo Mićić i njegovo obraćanje nekom narodu u kojem im želi: Vječnu pamet / radi se o... vječnaja pamjat (za opijelo umrlima ) i itd. Da li je bio pijan ? Ne tvrdim.

Kako je nama? Mislim običnom narodu. Tako mu je, kako mu je. Možda je narodu super! Ja lično sam se nadobijala testiranja, od vađenja krvi do onog gadnog testiranja nosa. Ruke su mi danima bile modre od uboda, vidjela sam svašta i doživjela svašta. Ali, da u nekom kafiću, nemam pojma kojem, neko dolazi da prijavi sebe, majku i babu za testiranje–e to nisam mogla ni sanjati. Ta inventivnost, ta domišljatost, te odluke, ta politička zrelost, prosto da čovjek ne povjeruje. Ima li kraja, ima li konačnice, što bi rekli Hrvati?

Šta se dešava s ljudima koji nalaz testiranja čekaju nekoliko dana. Šta sa onim koji u međuvremenu, to ljekari znaju vrlo dobro, iz lakše kliničke slike, za par sati jednom danu, prelaze u tešku. I završe na respiratoru.

Čujem i da je ministrica obrazovanja, naša ljepotica, prva u Vladi-član Štaba svoje Partije za izbore. Pitam se, međutim, da li ona uopšte zna šta se s djecom–učenicima dešava, budući da „obnaša„ tu funkciju ali kao „vojnikinja“ svoje partije to zamnemaruje, te samo roditelji i mi bake znamo šta nam djeca i unuci preživljavaju. Danas jedno–sutra drugo. Sluđeni su, gradivo ogromno, neprimjereno nesuvislim časovima, njihova snaga i kapacitet nejaki. Jedni su bolesni, drugi nisu, danas idu u grupu–sutra rade telefoni, majke ne znanju kuda udaraju–zovu jedna drugu, naočito one čija su djeca rizična, kao napr. mali dijebetičari! Zašto ne obilazi škole lijepa ministrica, ono pokrije se maskom–a znamo da super izgleda, nije sve na konferencijama za štampu, da se trepće koji minut-koje uglavnom priprema... Dobro ne moram sve reći.

Ali koga briga. Kome je teže. Njima ili nama? Njima je teže, budite sigurni. Iz više razloga.

Nama, istina, fali para (neko jest' spremio zimnicu, neko nije, neko jest' kupio drva, neko nije) pogotovo penzioneri, borci, invalidi, fali nam sloboda, fale nam kafe napolju kad je lijepo vrijeme, fali nam društvo–dakle ništa previše.

A njima? E, njima je u pitanju mnogo čega drugog. Trema, nesanica, frka, hoće neće. Da li će–ili neće. A kao da ne znaju, kao da ne žele da znaju da danas, ali i još neko duže vrijeme, ništa osim korone nije sigurno.

Čuvajte se, narode.

Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije  (09.11.2020)

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne predstavljaju nužno uredničku politiku portala Frontal