(Lična priča)

Strah, užas, ćutanje, neznanje, nevjerica. Gledamo TV ali to se događaa na nekoj drugoj planeti, dalje od nas, nama ne, nas neće, nadamo se, čuvamo se, maske ne skidamo... A onda. Dogodi se. ONA dođe nevidljiva, KAO ZLI DEMON čini se, kao u trenu, a zapravo je danima u vama. Samo vi ne shvatate šta vam se događa. Mislite da je grip, hunjavica, slabost koja dolazi početkom jeseni, uzimate vitamine, aspirine itd. Organizam počinje da se bori, ali je nevidljvi ubica već u prednosti, steže obruč, penje se pod grlo, guši, pali pluća, odzima dah, smanjuje dotok kisika... Kašljete, ali nemate šta iskašljati...

To se desilo meni, po godinama veoma rizičnom pacijentu, smanjenog imuniteta, ali osobi koja kao da ne prizna zakone prirode. To znaju moji prijatelji. Borac sam bila od kada znam za sebe, život me nije PREVIŠE mazio.

Napravila sam test u Aqualabu–koji je bio negativan.

Da sam preživjela-prije svege mogu zahvaliti doktoru iz nove ARI poliklinike, ime ne navodim, mnogi ga znaju kao stručnjaka i po dobru, koji je odmah tražio snimak pluća i tzv. suturaciju (količinu kisika plućima). Mojim sinovima je rekao da imam još par sati vremena. Kada su me sinovi, izbezumljeni, ali pokušavajući da budu hrabri, doveli u šatorsko KOVID-predvorje nakadašnje Klinike za infektivne bolesti, ja sam jedva znala svoje ime, goreći u visokoj temperaturi.

Tu počinje borba za moj život. Neću pisati o tome šta sam preživjela. To još uvijek ne mogu jasno da opišem, budući da se sjećam samo epizodno, da sam bila u agoniji, da znam da su oko mene bili ljudi obučeni kao VANZEMALJCI u zaštitnim odijelima, sa maskama na licu, s aparatima koje nikad u životu nisam vidjela, čula sam... Ne daj se mila, ne daj se bako Radmila, diši, diši, bori se, čula sam svog Banu (to sam ja buncala) kako viče negdje iz daljine: Bori se, ti si moj fajter, ne daj se majko... Marko iz daljine me doziva i ljubi po čelu, osjećam to, ja se pozdavljam s mojima, a nisam se pozdravila kad su me odveli u bolnicu. Mislim da je kraj...

Borili su se ti mladi ljudi u vanzemaljskim odijelima, do pred zoru, okrećući me da ležim potrbuške, tako je dobro za disanje, držeći mi masku za kisik na licu, ne dajući mi da je strgem–što sam boreći se za dah pokušavala. Držali su me s ove strane života, davali infuziju, vadili krv i ko zna šta još–nisu popuštali-iako je ubica već bio odabrao žrtvu.

HVALA IM SVIMA OD SRCA.

Čula sam u neko doba krikove pacijenata, strašni kašalj, dozivanje, trčanje kroz hodnik, te prve noći za koju mislim da je neću zaboraviti do kraja života. Trčali su ti mladi ljudi niz hodnike čini mi se sve do jutra. Drugi dan bila sam okružena drugom ekipom na drugom spratu gdje su svi sa Kovidom, mladim ljudima, koje sam u neko doba mogla prepoznati samo po obrvama, po lijepim, mirnim očima, po nevjerovatnoj stručnosti, profesionalnosti, mirnoći, požrtovanosti prema SVIM pacijentima, niko nikoga tu nije znao, niti za nekoga intervenisao. Pacijenti su se razlikovali samo po tome ko je hrabar, ko hoće da se bori, ko je preživio i ima šansu da nastavi borbu. I naravno prema svakodnevim nalazima, ispitivanjima, testiranjem snimcima pluća koja se obavljaju do ležite u krevetu.

Moram dodati da sam kasnije shvatila da se ekipe mladih ljekara, sestara i medicinara (momaka čiju ljubaznost i posvećnost, humor u kasnijem obraćanju, poštovanje prema nama pacijentkinjama, koje su bile priključene na medicinske kese za urin(katetere), koje nismo smjele ustati iz kreveta nikada neću zaboraviti) –u zašitna odijela oblače NAPOLJU, bez obzira je li hladno, pada li kiša itd. i svoju smjenu odrade toliko preofesionalno, a nekako drugarski, poštujući doktorice, svoje šefice-do te mjere, da sam bila zadivljena-ja ne navodim imena namjerno–da ne bi neko pomislio da nekoga protežiram. Većina njih imaju svoju djecu, svoje roditelje, svakog časa se mogu zaraziti–ali ni jednog dana, ni jednog časa nisam čula da se neko od njih žali.

Neko će možda reći zašto sve ovo pišem.

Evo zašto:

1. Želim da ljudi koji uporno bježe od istine, kojima ništa u ovoj zemlji ne valja, pogotovo ne u Zdravstvu RS, koji mane nalaze svakom, samo svoje duboko kriju i boje super bojama–kao oni su svi, čak i zaraženi, u kući u izolaciji, hrabro sve trpe, ali van bolnice,–da SHVATE da je realni život negdje izvan njihove percepcije, da prihvate saznanje čemu su obični ljudi izloženi–šta trpe i najzad-šta mi imamo kao dragocjenost, kao blago koje se ničim ne može platiti. Zato se stranci bore da dobiju medicinski kadar odavde, ljude koji znaju svoj posao i rade ga s ljubavlju.
2. Borimo se da ne odu. Ne budemo li ih mi cijenili–to će uraditi drugi.
3. I baš zato što sam se uvjerila u ovo što pišem (naravno da se dese nesreće da se igubi ljudski život i pored svih napora, što ne mora biti greška ljekara) ja APELUJEM da se ljudima koji sada podnose najveći teret ove strašne bolesti ne daje samo PLATA–nego NAGRADA za požrtvovani rad. Mogu se naći rezerve, dodati tamo gdje treba–a oduzeti lezihljbovićima. Ovim borcima na Klinici KOVID dala bih zahvalnice države, plakete itd. Umorni su, na izmaku snaga–ali su borci kakve dugo nisam vidjela.
4. Izbori idu. Smjene. Trka. Politika postaje smisao postojanja za mnoge–obuzima sve i svašta. Da li je baš tako? Jedna činjica obične krompir čorbe ili kupusa sa povrćem, komadić hljeba, topla riječ osobe koja vas hrani (doslovno), koja brine o vama-postaje sinonim za ono što je davno zabravljeno. Za ljudskost.

Čuvajte se maksimalno i pogledajte makar jednom dnevno gore na brdo iznad grada... Na smeđu zgradu Klinike za KOVID. Gore važe druga pravila. Tamo su oni.

Bezimena brigada heroja.

Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije  (22.10.2020)

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne predstavljaju nužno uredničku politiku portala Frontal