Stanivuković je kandidat PDP-a za gradonačelnika Banja Luke. SDS se nije izjasnio i ovoga momenta je nepoznanica hoće li podržati kandidaturu mladoga Stanivukovića sa Trivićkom uz bok, ili će dati svoga kandidata. Dajući svoga kandidata, razbiće mogućnost da ovu bitku dobije dvojac PDP-a–dva tijela i jedna glava–kako sebe u ovome momentu predstavljaju Draško i Jelena.

Pisala sam o tome da Trivićka neće biti kandidat, ne samo zbog simpatija prema kraljevoj vojsci u otadžbini, nego što se ovom prilikom ne traži tiha, djevičanski mirna, korak po korak akcija profesorice, nego uraganska energija Draškova, koji bi, po procjeni njegove stranke i postojeće, kako izgleda, većine nezadovoljnog naroda, mogao baš tom energijom, koja ne zna za strah i prepreke osvojiti većinu glasova u Banja Luci i tako potisnuti Radojičića, tog barda long term politike–čovjeka koji najmanje dvadeset i četiri sata misli pa onda povlači, neki čak i beznačajni potez–koji drugi povlače na prvu.

Da li je moguće da mladi student pobijedi politički iskusnog inžinjera, dečko koji pojma nema u kakvu se igru upustio, jer bez trzaja staje na čelične tračnice jednoga Maleva–to je onaj voz u Kini što se kreće na magnetni pogon. Zašto ovo upoređenje? Ne zato što mislim da Draško to ne bi mogao, mogao bi hipotetički, nego zato što mislim da, bez obzira na podršku koju dobija na društvenim mrežama, koja jeste velika, realna situacija ne daje puno nade da će se to i desiti. To prije svega što narodna podrška ne mora ništa da znači. Iz iskustva znam da lovorike društvene slave, status, podrška, tapšanje po ramenu, oduševljenje na tribinama, hvalospjevi hrabrosti i drčnosti–ne moraju da znače dobijene glasove.

Glasači su kao suncokreti. Ništa se ne zna, dok se sve ne sazna.

U politici, posebno na izborima, stvari idu jednim drugim tokom. Tokom koji ne zavisi od onoga šta jeste, niti od onoga šta se piše na društveni mrežama. Vodeća koalicija ima tako duboku i jaku infrastrukturu, tako uvezanu politiku, takve odanei zanesene članove (Ona cura iz Doboja je eklatantan), da čak kada se desi da SNSD ne bude podržan u Skupštini u vezi recimo, malih hidrocentrala od strane nekih članova svoje koalicije–ni ta činjenica nije unijela bar koliko se to javno vidi, nikakvo posebno talasanje u njihovim redovima. Niti ko traži ostavku čuvenoga ministra Đokića „engleskoga pacijenta„ a on izgleda radi šta mu padne na pamet. A nemojte zaboravit i on je socijalista, nije SNSD.

Pozicija je jaka jer dugo vlada, ima izgrađenu infrastrukturu i po dubini i po širininpadački tim (Dokaz je „oboreni„ Mićo Mićić, za koga bih lično rekla da je samo u snu mogao povući poteze, koje je povukao, ali u tome i jeste stvar-baš to je politika). SNSD članovi su svi za jednog kada treba jer brane svoje interese–a to je najveća moguća ljubav u politici.

Nasuprot tome je labava, mlaka i nepredvidljiva zajednica opozicije. Posebno sterilnoga SDS-koji ima onu politku, doduše malo prostu...oni bi, ali da im ne uđe... Takvi su u akciji. Meni sada tako izgledaju. Da nije tako, do sada bi već svi, koji sebe zovu opozicija podržali draškotrivićku opciju i jednoga kandidata opozicije, a ne da je rastaču. Ovu kombinaciju nazivam tako što u ovom projektu Draško nije sam, samo je on razarač-destroyer, koji ide frontalno u napad i mislim da je ta pozicija umirila ambiciju profesorice kojoj sigurno, ali sasvim iskreno, nije izgledalo nemoguće da sama zauzme to mjesto, mada sama nije napadač, bez obzira što je lav u horoskopu, i koja će, ako bi Draško uspio da pobijedi, biti zajedno s njim u kabinetu.

Nekada je izgledalo da će profesorica biti uvrijeđena ako ne bude ona kandidat–ali pokazala je mudrost, sa da li su je ubijedili da trezveno razmišlja, ili je u pitanju bila Draškova veća ekonomska moć-ne znam. U drugoj stranci teško da bi imala ovu poziciju, bez ozira što se osjeća kao zvijeda. U politici rijetko ko može imati status zvijezde, osim ako u politiku ne uđe dobro „potkovan„ sa dobrom preporukom. Čak i kada jeste tako, neki preletači u druge stranke, koje zapravo i ne cijene previše–ostanu samo blijede sjene nekadašnjih galamdžija. Naravno, ne svi. Primjer je nekadašnja zvijezda SDS–a Ognjen Tadić, koji sada, bezličan, sjedi u drugom redu svoje najnovije stranke, jer nije bio u stanju napraviti svoju stranku.

Ponavljam, u politici je sve moguće, moguće je da se svi sa svima dogovore, da poziciju gradonačelnika bira neko van stranke, koja daje kandidata, moguće je da u PDP-u već sada ima preletača, moguće je da je kandidatura dogovorena negdje daleko, na nekom drugom mjestu–baš sve je moguće.

Kakvu ulogu u tome ima narod, tj. glasači–pitanje je za milion KM. Svaki komentar u vezi toga ličio bi na neku političku procjenu, ili analizu–a to nisam uvježbala. Ja sam samo posmatrač sa strane. Doduše, s nekim bivšim političkim iskustvom, koje je bilo veoma otrežnjujuće i veoma mučno, jer je počivalo na mojoj naivnosti. Jedino što je moje baš autentično-ja nisam nikoga izdala.

Šta će vrijeme pokazati i da li će se izbori održati ove godine-pitanje je za vidovnjake. Svašta se priča. Može biti da će biti. Moglo bi biti da budu.

Čekajući Godoa mi samo treba da sjedimo kod kuće, ćutimo i čekamo minimalce i penzije-moleći Boga da nas ne zakači korona. Od nas, običnoga naroda, više se i ne očekuje.

Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije (08.07.2020.)

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne predstavljaju nužno uredničku politiku portala Front