Ko je prvi počeo - Istoričari protiv revizionizma. Oni su pronašli rješenje kako izučavati prološt Balkana!

Ne znam koja je simbolika naziva Krokodil. Nisam istoričar, profesor sam stranih jezika. Evo neka sam laik za skriveno značenje naziva Udruženja istoričara, i za istoriju, mada sam završila Prvu Klasičnu gimnaziju u Sarajevu sa onim profesorima, koji su svoj posao znali, bili veoma obrazovani, mnogi nisu bili članovi KP, dapače, bili su poznati kao disidenti tj. kao neljubitelji one vlasti, ali im niko ništa nije mogao, jer su vladali znanjem, i nisu išli niz dlaku režimu–ali nisu ih ni gonili,ni smjenjiivali. Čitam ovaj tekst i sama sebi postavljam pitanje na koga su mislili naučnici–istoričari promovišući to novo rješenje izučavanja prošlosti Balkana, tj.novog načina gledanja na istorijske zablude u vezi istorije regiona.

Svaka rasprava o istoriji/historiji u zemlji duboko podijeljenoj kako se i u pomenutom tekstu jasno kaže, po nacionalnim šavovima, makar bila vođena biranim, ugodnim, optimističnim pa i patetičnim riječima prof. Husnije Kamberovića, predstavnika BiH u izradi ovoga dokumenta, koji parafrazirano kaže da se može dobro (kao da nije svjestan gdje živi) sarađivati i uz mogućnost različitih iterpretacija i uz multiperspektivnost pristupa istoriji–nisam sigurna da sam najbilje razumjela značenje BiH- multiperspektivnosti pa sporim nekoliko stavova sastavljačima pomenute Deklaracije:
- Pitanje zajedničke prošlosti.

Narodi na Balkanu nemaju istu prošlost, bila jeste svima gadna-a nije bila zajednička, osim što su se Balkanci međusobno zajednički ubijali, ko s kakvim posljedicama, to je drugo pitanje-pa se pitam kakva to naučna metodologija može dokazati multiperspektivno da su svi isto stradali? Šta se u ovoj Deklaraciji zbrda s dola upoređuje, možda babe i žabe.

- Ko na ovim prostorima svoju istoriju revidira, zar nije u pitanju „prebojavanje“ NDH fašizma-kao nije to bio fašizam, nego nekako blaži oblik nečega... Do juče je fašizam bio pobijeđen milionima žrtava, ali danas nije iskorijenjen. Pitanje glasi: Ko ga propagira javno, ko mu se ne suprostavlja–zašto to historičari Krokodila javno ne kažu. Nije valjda da fašizam propagira jedino Srbija, mada se čini da se žučna rasprava, mada ispod žita, upućuje baš Srbima.

- Ko to „različito“ interpretira svoju, ali i prošlost drugih naroda u smislu lažnih podataka historije, preinačavanja, dotjerivanja, navođenja izmišljenih događaja, baziranih na „mitovima“, oblikujući svoju sadašnjost svojom prošlošću-pri tome vjerovatno mislioci iz Krokodila misle na događaje iz srpske mitomanske istorije, na srpsku prošlost, dok su svi drugi narodi sa svojom kao raščistili. Jasno je da se radi baš o Srbima, jer se o napr. o „mitskim“ žrtvama, recimo logora Jasenovac vodi dugogodišnja naučna polemika, bacaju se kocke u zrak, pa kako padnu, biće odgovor da li je isti bio samo srpski mit o desetinama hiljada poklanih, ili stravična istina.

- Na koje tačno mitove i zablude misle tvorci ovoga, ipak, donekle, značajnog sastanka istoričara iz regona, jer i sastanak sa ovakvim zaključcima je, iako mali korak za historijski napredak i neku prizivajuću promjenu tumačenja regionalne historijske nauke u zajednici, koja se zove BiH, a koju tumače krokodilovi stručnjaci značajan i aktuelan, baš po prikrivenijoj, ali jasnoj poruci.

- Ko danas priprema sitauciju za “ratne okršaje slične devedesetim“ i ko to po misliocima iz Krokodila revizionistički rastače umirujuću i benevolentnu atmosferu bošnjačkog antifašističkog Sarajeva, koji se ne smiruje u tumačenju srpske genocidne naravi, samo srpskih zločina, vraćanja unazad i traženja razloga da se stalno vrtimo u krugu zbog koječinjenice se prazni prostor ove čudo–zemlje, načina na koji se valorizuju događaji, ne u izmišljenim mitovima, legendama i bajkama, nego stvarnim događajima i tragedijama, koje su se narodu, koji je, kako se između redova provlači-kriv za sve, a neće da JAVNO prizna da je genocidan narod. Prvi u Evropi! Naravno nije srpski narod idealan,jer idealan nije niko. Ali srpski narod upornim dokazivanjem da prošlost ne prilagođava, ne interpetira, te ne ubija nikoga svojim mitovima, jer jednostavno zato nema potrebe zapravo iritira druge narode, koji niti imaju, niti mogu izmisliti svoju junačku Epiku. Po dobronamjernim histričarima samo su Srbi ubijali druge narode posljednjih decenija, pa i vijekova i oni sprečavaju da profesionalna nauka ponudi izlaz iz zabluda u koje su sve druge uvukli srpski mitovi i srpska krivica, iza koje se, izmišljene, zlurado proširene krivice, kriju oni koji su javno rekli da im je uloga završena jer su srušili Jugoslaviju. A to nije javno rekao ni jedan tadašnji jugoslavenski/srpski dužnosnik.

Srpska prošlost jeste puna junačkih epova, opisa bitaka i slavnih junaka. Jesu li svi bili stvarni? Naravno da nisu. Mnogi su izmišljeni zamišljeni i usanjani, ali narodni pjesnik je pisao o slobodi koja mora doći nakon petstotina i više godina ropstva… Dok su drugi gradili trgove i katedrale, srpski guslari su pjevali o pobjedama, ali i porazima, patnjama o mukama svoga naroda. Istorijski korjeni su ono što ne možete izmisliti, ni nadograditi, oni se ne stvaraju instantno, a oni su ključ srpskog identiteta. Srpski narod ih ima, ne može da ih se odrekne–mada pojedinci odlučuju da u ime neke nove evropske istorije, apsolutno revidirane, u ime europske slobode koju smo stekli prije mnogih drugih–a sada nam je daju na kašičicu-prevrnu ćurak i postanu neki novi ljudi. Ljudi novoga doba.

Odbijanje srpskog naroda da zaboravi svoju istoriju, u kojoj nije sve bilo ni slavno, ni herojsko–ali jeste bilo naše, i paćeničko i slobodarsko i slugansko i kukavičko u nekim vremenima–je naše pravo, jer znamo da su u nekim prošlim vremenima i narodi Zapada isticali srpsku zastavu na jarbole nakon Velikoga rata. Imamo li nečega da se stidimo-imamo kao i svaki drugi narod u Evropi. Baš tako, ni više ni manje. Ali imamo pravo da ističemo ono što jeste bilo pravedno i viteško u našoj istoriji. A toga je bilo–i onaj ko hoće da zna–ZNA.

Mišljenja sam da, kako reče neko veče čuveni vojvođanski politički bard Čanak–da nam moćnici žele dobro, uveli bi nas u Evropu pa tako zaustavili našu agoniju stvaranja novih granica i gašenja ovo malo života što ga imamo. Niko,pa ni mislioci iz Krokodila, zlonamjernim “naučnim” dokazivanjima da ona istorija nije prava istorija-ne mogu prošlost prilagoditi potrebama OVE stvarnosti.

Mislim da od multiperspektivnog pristupa istoriji nema ništa i da će proći mnogo vremena dok se u BiH nešto ne promijeni. To će trajati i traje–i ništa, osim vraćanja na Tita i bratstvo i jedinstvo–koje nije valjalo nikome u bivšoj zemlji, a i nije jer je trajalo koliko i grudva snijega na suncu–neće promijeniti ovo što se sada dešava. Priča o „jačanju svijesti“ novih generacija„ o uticaju revizionizma na svakodnevni život “u BiH prema prof. Dujković je priča za malu djecu, ili priča za one čija sjećanja dopiru samo do vrata društva Krokodil.

I ključno pitanje po meni iz ove čudesne Deklaracije je pitanje kompetentnosti i značaja nastavnog kadra za zemlju u kojoj mi u BiH živimo!

Moje pitanje glasi: Ko od profesora u BiH danas može sebi dozvoliti da bude profesionalac–znalac, čak i ako to jeste–da ne ugrozi svoju egzistenciju-u zemlji koja se dijeli na naše i njihove, na zločince i nevine, gdje događaji jesu postavljeni na tri načina i vrednuju se kako kome padne na pamet, gdje svako ima svoju istinu. Srbi su agresori za Bošnjake–samo je problem što na sebe ne stave tu parolu javno, pa bi to bio jasan znak prilagođavanja savremenim zahtjevima nove evropske istorije.

Vratimo se na obrazovanje.

Naši školski sistemi su priča za sebe. O tome sam pisala, ali samo ću reći da svaki entitet ima svoj sistem obrazovanja i da nema govora o bilo čemu zajedničkom. Kakvoj reformi obrazovnog sistema se nada prof. Kamberović kada se u ovoj zemlji niko ni oko čega ne može usaglasiti i kada i dalje postoje škole sa dva ulaza za dva naroda. Za učenike i nastavnike u jednoj školi.

Sloboda izražavanja u zajednici ne postoji, kao ni mnoge druge slobode, udžbenici su primjer uskog i niskog obrazovanja onih koji ih pišu, dapače, nad nekim tekstovima se zgražam. Neki kao napr. udžbenik Demokratije za VI razred je smiješni konglomerat lupetanja i nepoznanica za dijete toga uzrasta. Udžbenici stranih jezika su pisani za napredne polaznike kurseva, možda i za djecu kojima je taj jezik maternji jer naša djeca vježbanja ne mogu napisati bez instruktora. Nastava na daljinu pokazala je sav „sjaj„ i znanje mnogih nastavnika, jer TV i nije mjesto za nastavu, to je surogat za pravo prenošenje znanja–to je zajebancija na moderan način. Instant nauka. Doduše mnogima je i to previše. Do funkcija mogu doći bez mnogo truda.

Naša djeca su doslovno sluđena, jednostavne stvari ne znaju, koje su nama bile obične, a guraju se u nekakvo novo, moderno, informatičko doba nauke, nastavu putem Interneta, dok im zadatke rješavaju roditelji kod kuće, da se oni jadni ne muče. A pri tome ćute, boje se da kažu šta misle.

Kritičko mišljenje ni o čemu ne postoji, jer se kritička misao guši i nije „zdravo“ biti kritičan, a što se uči od malih nogu. Kod mnogih, srednjoškolaca, a i studenata (predavala sam na nekoliko fakulteta), postoji nezaintersovanost za bilo šta–osim telefona. Neko „iskustveno“ mišljenje o kojem govore sastavljači Deklaracije, takodje ne postoji, postoji samo „iskustvena„ odluka da čim se završi kakva-takva škola–kupi karta u jednom pravcu za Zapad.
Lično sam svjedok sve užeg, sve siromašnijeg opšteg znanja učenika ali i novih političkih likova-dapače ovaj sistem promoviše mediokritete tržištu potrebne instantno obrazovane, praktično pilupismene fizičke radnike, metalce, pekare, kuvare, vodoinstaltere, bez uvrede, naravno–priznajući da nema nade da se u ovoj zemlji promovše obrazovanje, tržištu trebaju radnici, a ne naučnici-jer za to nema ni interesa, ni vremena, ni para–i šta će to nekome ko će, ako nas korona opet ne zaustavi–otići tamo gdje će raditi najteže poslove od jutra do mraka, dok će bogata djeca iz naše zemlje i bogata djeca iz neke zapadne zemlje-pohađati fakultete. Taj se scenario sprema nama koji smo svijetu dali čuvene naučnike, književnike , ljekare, muzičare, sportiste... I neka se sprema. Zaslužili smo.

Ovim naučnicima iz Krokodila kažem na kraju da mlat praznu slamu. Prazniju tim više što u slami koja se kao naučno“mlati“, nema baš ničega naučnog-osim uvlačiteljskih, europskih političkih ideala i poruka džabalebaroša nekome ko misli da je promjena u ovoj zemlji moguća i izvodiva, a dobro zna da nije-i oportunističkog ulagivanja, dobro upakovanog u bezvrijedne parole i isprazne „naučne„ proklamacije.

Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije (26.06.2020.)

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne predstavljaju nužno uredničku politiku portala Frontal