Taman kad pomislim da više nema iznenađenja na političkom planu „glede“ naših zapadnih susjeda, te da u njihovoj lijepoj svi misle isto o blistavim pobjedama bljeskova i oluja, tj. bar dobra polovina srećnog hrvatskog puka–iznenada me iznenadi izabrani hrvatski predsjednik Milanović, koji pokaza da ima muda (mada nisam sigurna šta iza toga stoji, niti to mogu znati, pretpostavke sipaju u slobodnim i hadezeovskim hrvatskim medijima kao kiša) i baš tom crnokušuljaškom, uspaljenom dijelu hrabre populacije HOS-a, hiljadama branitelja nasljednicima istih onih koji su srpskom krvlju obojili stranice svoje ponosne istorije, „ odmjeri“ na način koji nije samo mene iznenadio. Iznenadio je možda i političke analitičare–koji u svemu, s pravom, vide ono ali... jer iza svakoga čuda gotovo uvijek ima realno objašnjenje.

Zašto me je iznenadio Milanović?

Prije svega što znam da je Milanović Hrvat i da u političkim krugovima u Hrvatskoj (osim slabašnog Pupovca) teško da ima neko ko nije to i samo to. Budući da Srba ima koliko je statistička greška i da je frontalno cijela Hrvatska danas poprište borbe onih što bi željeli srušiti i tragove jugoslavenstva (od kojeg su najviše čini se dobili upravo oni) i onih koji se usuđuju da misle drugačije. A to znači da je Milanović morao biti u najvećem dijelu svoje politočke agende na crti politike bez koje ne bi mogao biti kandidat za predsjednika Hrvatske. Ne treba biti puno pametan pa to zaključiti.

Vratimo se, međutim, na činjenicu da je njega izabrala ona polovina hrvatskoga puka–koja zna da on ipak odudara (mislim da je iz partizanske porodice ) od ovh gore spomenutih ustaških potomaka, tipa onoga Hasanbegovića, otvorenog ustaše, (moj otac, lički partizan mi je pričao da su neki muslimani četrdest prve bili krvoločnije ustaše od Hrvata, a on je imao ta iskustva) te da Milanović, kao nosilac sdepeovskih ideja, može biti prihvaćen i od strane antifašističkog dijela Evrope, u koju se jedan dio Hrvata zaklinje, dok mu drugi zateže omču oko vrata, slaveći !“za dom spremni“, ističući taj pozdrav kao dio slobodarske ( čitaj jasenovačke, jadovničke, garavičke itd. tragedije) slavne hrvatske tradicije.

Milanović je došao u Jasenovac da se pokloni žrtvama drugačije nego Kolinda, koju ćemo pamtiti po vojničkom hodu, skidanju viška kilograma, eleganciji stajlinga i dubokom grlu) sa delegacijom antifašista, dajući toj posjeti onaj karakter koji je to stradalničko mjesto zaslužilo.

To je bio prvi dio jedne, možda, nove političke agende, koji će uz ovaj nevjerovatni drugi potez demonstrativnog odlaska sa obiljžavanja blistave pobjedehosovskih branitelja nad srpskim izbjeglicama iz Slavonije, u traktorima na hrvatskoj cesti–možda imati značajne posljedice po njegovu rekla bih, prije svega ličnu sigurnost, pa onda i politički opstanak. Mržnja koja se vidjela na hosovskim licima bila je stvarna, njegov odgovor jednome hosovcu takođe jasan, a bio je marš, što ostavlja pretpostavku, da bez obzira na Milanovićeve namjere–sukob neće biti ni malo prijatan.

Ostrašćena legija u crnim majicama sa ustaškim pozdravom nedvosmisleno pokazuje šta misli, možda neće tolerisati osobu koja ima partizanski back ground, koja Hrvatsku može, možda, i da izvede iz mraka, u koji je guraju oni u čijim venama teče uzavrela djedovska krv.

Ovaj Milanovićev potez, ako je iskren, upisuje ga u antifašističke borce sa stavom–za koga sam , lično, mislila da neće biti u stanju da se odupre narastajućem valu otvorenih simpatija za bivšu NDH–koja je u dušama pomenutih branitelja nastavak i pramajka ove današnje hrvatske države, ponosne članice EU.

Čini se kao da sam zaboravila da je ovo dnevnik u doba korone. Nisam.

Samo sam, boraveći u kući već oko četrdesetak dana (u kući sam bila toliko dana kada sam rodila svoje sinove tj. u babinama i od tada više nikada svakodnevno) ne otupjela, nisam, nego kao da sam izgubila onu energiju, onu snagu po kojoj me znaju prijatelji–gledajući TV, sjedeći uz internet –komentare, slušajući potpuno drugačije, često potpuno oprečne stavove u vezi ovoga zbog čega smo satjerani u kuće i stanove, zbog čega su nam svi dani isti, zbog čega sam ja u trenerci svaki dan, što se ne šminkam svakodnevno, već samo kad mi pukne film, iz inata, zbog čega se neću radovati dolazećoj slavi, našem Đurđevdanu sa prijateljima, nego samo u krugu porodice-zbog čega gubimo hrabrost i optimizam mi penzioneri, pušteni na ulicu po koji sat,-bez obzira što znamo da tako treba i da tako čuvamo živote, ne svoje, nego živote svoje djece i unuka.

U ovim godinama u kojima sam ja–nije pitanje straha od smrti–jer su to godine kada kraj treba očekivati svakog momenta. Strah od smrti nikada nisam imala, ali strah od neslobode, od zatvorenog prostora, od društvene neaktivnosti i distance od stvarnog života to je strah koji nisam mogla sanjati u najgorim morama, kojih je u mom životu bilo i previše.

Ipak, najgore mi je što jasno vidim da moji unuci, pametne, drage glavice oko mene neće znati kakav smo život imali mi u državi, koja se zvala Jugoslavija, o kojoj im pričam, o slobodnoj Evropi koju smo mi znali–a koju će oni, možda, upoznavati ko zna na koji način, vjerovatno pod maskama i rukavicama. Što osjećam užasan strah da Dana, moja najstarija unuka, koja se mjesecima sprema da sa studentima ide u Ameriku, možda i poleti preko okeana-što ne znam kako ću preživjeti, jer tamo vlada korona gora nego u Evropi. Opet, ako ne ode, biću tužna, jer ne znam kada će ona slobodno moći da poleti u svijet, kao nekada ja u njenim godinama.Bez straha od jebenih virusa.

Dani u karantinu, brojimo zaražene, brojimo mrtve i vrijeme neumitno prolazi...

Kada li će ovome doći kraj? Da li oni što iz nekog skrivenog centra upravljaju ovim biološkim pomorom–imaju milosti, ako ne za one koji su „neproduktivni„ i stari (tako nas penzionere i nemoćne je nazvala ona bivša mršava evropska ministarka finansija)–makar za mlade, za djecu, da pristisnu dugme koje treba i završe s agonijom trećeg svjetskog pogroma? Ovaj put strašnim virusom, ili nečim što pojma nemamo šta je.

Gluposti pričam. Kada su nevidljivi vladari svijeta, odvojeni od Boga, a posvećeni silama Zla, imali milosti za bilo koga?! Nikada.

Za njih su ljudi samo samo nepotrebne mrlje na površini planete, koju žele samo za sebe.

Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije (05.05.2020.)

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne predstavljaju nužno uredničku politiku portala Frontal