(nastavak dnevnika u doba Korone)

Riječi su supruge dr. Šefika Pašagića, epidemiologa, člana značajnih svjetskih zdravstvenih organizacija, preminulog u sarajevskoj bolnici Podhrastovi, nekadašnjoj bolnici za plućne bolesnike, koju su sada preuredili za prijem bolesnih ili suspektnih na koronu. Čekao je desetak dana, prvo u kući, nakon što je pod temepraturom i sve slabiji paktično molio da ga neko stručan pregleda i konačno smjesti gdje treba.

Čitajući riječi koje je napisala njegova supruga na društvenim mrežama, potresena, nisam mogla da vjerujem da se takvo nešto desilo u Sarajevu. Sada je to grad-sinonim ljudskog nemara, bahatosti, neljubaznosti neorganizacije, javašluka, svega onoga što valjda kao neki veliki centar ne bi smio biti.

Sada već nadležni o ovome slučaju ćute. Međutim, u slučaju dr. Pašagića Sarajevo je palo na ispitu ljudskosti, stručnosti, ali i onoga što me najviše zaprepastilo–kolegijalnosti. Uglednom doktoru epidemiologu niko od kolega ljekara NIJE PRISKOČIO u pomoć, dakle nije bilo ni one poznate solidarnosti struke, za koju znam da postoji i treba da postoji, osim evo u Sarajevu.

Šta li se dešava onda običnom građaninu Sarajeva u sličnoj situaciji? Šta može da očekuje neki portir, domaćica, prodavačica, starac ili starica penzioner, no name osoba. Čini se ništa.

Golgota uglednog ljekara, epidemiologa, sportiste, čovjeka odličnog zdravlja, koji je svoje stanje, i zbog svoje uloge u gore pomenitim organizacijama–kontrolisao u uglednim klinikama van Sarajeva, govoreći da su dobri ljekari već otišli–možda ga je to koštalo života, ko zna-počinje u kući gdje mu se pojavila temperatura. Da ne ponavljam šta se dalje dešavalo, to svako ko želi može pročitati na društevnim mrežama–ali to slanje pacjenta od nemila do nedraga, od jednog doma zdravlja do drugog doma zdravlja, do nadležnih koji nisu nadležni tražeći nadležne, do molbe supruge da ga sama doveze gdje treba, pa opet od ove i one porodične medicine, do poziva prijateljima ljekarima da pomognu, a oni se ogluše-do bezobraznog, neshvatljivog i kukavičkog ponašanja medicinskih sestara prema supruzi, koja je očigledno i sama medicinski radnik, koja poklanja zaštitna odijela, koja moli za pomoć–a ta učmala administracija, taj čaršijski sarajevski javašluk odvodi dr. Pašagića na posljednje odredište njegovoga života ,u Podhrastove, Bogu iza nogu, a ne u neki zatištićeni apartman UKC, ne tvrdim da ih ima, ali bi moralo biti, tj. nekadašnje Vojne bolnice,koja je bila bolnica za ugled u cijeloj BiH.

Dr. Pašagić sjedi u čekaonici, (sad se nadležni brane da kao čekaonice tamo nema), dakle ljekar epidemiolog, koji zna šta će da se desi, svjestan je, ali već iznuren čeka na kraju snage da ga stave na respirator, da mu daju anesteziju bez pregleda, što javlja supruzi satima čeka, a jedva diše-i onda supruzi nakon par sati oni javljaju da se „preselio„.

Sarajevske ljekare, koje supruga pominje treba da bude stid, ako se ne radi o krivičnom djelu-ne samo zato što se radi o doktoruPašagiću, pomoć bi trebala i da se radi o bilo kome drugom-nego zato što su ponijeli kao kukavičke fukare prema kolegi–kojima je zadatak bio da pomognu, a nisu to učinili.

Mislim, i nekako sam sigurna, da koliko god mi kritikovali svoje nadležne krizne štabove i imali hiljadu opravdanih primjedbi na ovo i ono, pljuvali zdravsto, tražili mane u karantinima, prebrojavali opljačkane cifre u zdravstvu, tajkune koji krše odredbe izolacije, reklamirali greške , bogoradili jer nam nije baš kako bi trebalo biti i vjerovatno bi moglo biti bolje, da može-kako nema demokratije u ovom entitetu, kako ne smijemo pisnuti, kako je svima bolje–samo nama ne valja-ja za nešto slično kod nas nisam čula. Ovo ne znači da i kod nas nema problema, da novinari ne dižu svoj glas braneći slobodu govora,da je pojam „širiti paniku„ vrlo rastegljiv pojam i vrlo opasan po slobodu da pokažeš strah koji je svakom normalnom čovjeku u ovoj situaciji skoro pa neizbježan. Samo se budale ne boje, a heroji obično ne prežive borbu sa samim sobom.

Vanredno stanje nije dječja igra i mnogi „guraju glavu u torbu“, mislim na Stanivukovića ne misleći na posljedice, koje se mogu desiti, u situaciji koja je sada pogodna i za mnogo teže i ozbiljnije odluke. Ovaj slučaj sa Stanivukovićem jeste pouka kako se nešto zamisli, ali u provođenju mjere, ipak promisli i povuče kočnicu.

Stanivuković je rizikovao da bude odgovoran i to ozbiljno, govoreći o onome što je izgleda u onome karantinu ljudima stvarno nedostajalo. Kao i uvijek, mlad čovjek, koga gura energija borca, najčešće prvo skoči pa... Čak i u sitiaciji kad zna da u sudaru s vlastima može i da izgubi bitku. Ovo nije prilika za pojedinačno istupanje (Šarović-Tihi može, jer je predsjednik druge stranke po važnosti, za sada) – a mladi, drčni ljudi često baš u tim situacijama, lome svoja krila, koja teško zarastaju, a nerijetko ostaju za čitav život disidenti i bundžije–često na sopstvenu štetu. Oni su samo pogonsko gorivo za druge koji ga koriste, kao recimomudri Borenović, koji bira da se mirno obrati zaštitnicima, te tako izbjegne recimo saslušanje u MUP–u.

Spremna sam da primim kritiku, ali ne od botova, koji traže svaku moguću sitnicu da lupnu po prstima Vladu i krizni štab. To je politikanstvo, ili lažna briga za narod, promocija onoga mi bi to bolje. Šta bi bolje ? Od kojih sredstava? Šta se do sada desilo slično ovome? Koja strašna iskustva imamo osim građanskog rata? Možda bi bilo robnih rezervi, nešto više da je neko imao muda da zasutavi pljačku. OK. Pustimo priče za malu djecu! Ja sam svjedok vladavine mnogih vlada u Republici Srpskoj, ministara, političara, onih koji su obećavali puno-a nisu se pretrgli i jednih i drugih političkih opcija-mnogo pamtim, a mozak me još hvala Bogu dobro služi.

Ježim se kad čujem kritike onih likova koji su nekada imali vlast, pa su sada pametni pametniji sa titualma... Dobro nije to tema. Mene u ovoj situaciji ne interesuje politika, marketing i lupetanje onih koji iz svoga zamka gledaju penzionere kako kupuju kilu po kilu nečega dva dana u nedjelji u određeno vrijeme, a pri tome nije isto otići u kupovinu sa recimo pet stotina KM ili sa 20, 30 KM. Penzioneri čekaju penzije, ljudi, da li je neko ovdje normalan,što se ovoga segmenta krize tiče, dok recimo lezihljebovići ne znanju šta će od para. Neko bi morao i o ovome da vodi računa, mnogo više nego što se to čini sada.

O ovoj temi govoriće se kasnije, mnogo, mnogo ozbiljnije-jer zaliha neće biti, mjere se čekaju, ali ne iste za sve-a narod maskiran, depresivan,dezorjetisan, ali sa iskrama hrabrosti predaka koja mu ne da poklekne–ide u susret svojoj sudbini.

Na kraju, moje saučešće njegovoj požrtvovanoj supruzi koja nije mogla izmisliti sve što je rekla–naprotiv-a koja je ostala sama sa četvero maloljetne djece, i poruka da na svojoj savjesti pomenuti sarajevski ljekari, imaju čovjeka koga su morali makar pokušati spasiti. Nisu. Kakve mjere će se poduzeti protiv neodgovornih tj. krivaca i da li će uopšte neko od pomenitih odgovarati za smrt dr. Pašagića, ili će veo ćutanja pokriti tragediju ove porodice?

Reagovao je ministar Radončić, a kasnije se o tome više ne govori, naprotiv čujem neke iz Sarajeva kako se hvale kako dobro rade. Slučaj dr. Pašagić se gura pod tepih.

Tužilaštvo je otvorilo predmet. Čekam da čujem šta će se dalje dešavati.

Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije (11.04.2020.)

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne predstavljaju nužno uredničku politiku portala Frontal