Sloboda čovjeka nije u tome da može da radi šta želi, nego da ne mora da radi ono što ne želi. (Žan Žak Ruso)

Jasno mi je potpuno zašto je exit odavde tako bliska riječ našoj omladini i zašto nas je sve manje u BiH. Više niko ni sa kim ne priča, kao nekada moja skromna generacija, kuda ćemo, u kakav u provod, šta ćemo jesti i piti, nekad samo skromne uštipke s kajmakom uz gitaru u onoj maloj kafanici na Ilidži... Tiempi passati. Ili kuda ćemo putovati, a putovali jesmo... Sada putuju novi bogataši, neki srećnici kojima je upala kašika u politički med. Gledamo i prenose iz Skupštine, kao da nam je glava u pitanju, o temama  tipa poznate odluke Ustavnog suda BiH i Deklaracije o tome šta mi u RS mislimo o  položaju Srba u Crnoj Gori. Evo ja ću danas da se osvrnem na sljedeće:

1. Odluka Ustavnog suda BiH cijela  je  objavljena nedavno, nakon one mukotrpne posebne sjednice Skupštine, gdje smo se svega naslušali. Ja pravnik nisam pa ne mogu „secirati „ tu  temu, niti mi pada na pamet da pričam o nečemu što nisam učila. Istina kod nas je praksa da najglasnije pričaju oni, koji niti se u temu razumiju, ni teoretski, a čini se, ni praksa im nije bila posebna... Neki ne razlikuju metrologiju od meteorologije - pa šta, mnogi ne znanju apsolutno ništa i mudro ćute. Umne glave su kod  nas rijetke, na prste jedne ruke teško da ih se nabroji - a hrabri znalci, tumači zakona, još  su rjedji. Neću da budem prosta, ali pošto ja nisam uvažena Tanja Topić, dakle ozbiljna politička analitičarka – nego obična penzionerka, koja eto nešto piše, ja mogu samo reći da je situacija dosta kompleksna. Naši će ljudi gore raditi, prisustvovati - ali neće donositi odluke. Kako će to u praksi izgledati vidjećemo, jer naš galimatijas nema ništa slično sa krizama oko nas zato što mi, ovakvi kakavi jesmo, ničemu i nikome nismo slični. Mi smo u BiH inače, što bi rekli Latini, sui generis...

2. Događaji u Skupštini svjedoče nam već duže vremena da se sjednice pretvaraju u mašineriju ogovaranja, optuživanja, blaćenja, ružnih riječi, ponižavanja – za publiku - čega naravno ima i na drugim skupštinama u svijetu... Medjutim, sukobljavanja naših parlamentaraca ne dovode do prijedloga koji naciju vode naprije. Govore oni koji uvijek govore, neki kao ona zastupnica poznata po onome  ođe i naša djeca, ponosna Crnogorka i neka je, ko joj brani - dapače ona je modni ukras Skupštine onako dotjerana - mlate praznu slamu. Ćute oni koji uvijek ćute – nema promjena, niko nikome ne može uzdrmati mjesto kad ga se jednom dočepa, svi  su u konačnici zajedno, a ako treba lako će preletjeti u drugo isplativije političko  krilo, makar su na to mjesto došli zaklinjući se nekoj matičnoj stranci. Onda se nađu u restoranu sa jeftinim menijem, nije šala, ne mogu ljudi platiti više - smješkaju se, tapšu po patriotskim ramenima –  jer svi, kao nekadašnji lik iz crtanog filma, tetak Paje patka, vide samo Dolar, ovi naši KM –ove, tj. prihode koje će inkasirati na kraju mjeseca... Šta koga briga šta narod o svemu misli. Narod treba da  misli na izborima.

3. Pitanje Deklaracije o položaju srpskog naroda u Crnoj Gori, po meni dobro sročene od poslanika Vukanovića, jeste bilo postavljeno u Skupštini, ali od opozicije. I ista je odbijena. Opozicija ne zna šta su državni interesi i šta ne treba da se kaže. Vukanović nije vodio računa o tome. On srcem na čelik.  tj. na bojovnika Mila, na salašu u malome ritu. Dobro, Crna Gora je veća... Sekularna država je odvojena od Crkve,pa želja nije isto što je moranje da  ne kažeš ono što misliš. Dakle, treba li da radimo kako želimo, ili kako moramo? Ima razloga da se mi ne miješamo u pitanje unutrašnjeg uređenja i demokratije u Crnoj Gori. OK. A nama se miješa kako ko stigne i kad mu padne na pamet. Albanija ukida granice prema Kosovu, ne pita nikoga ni za šta, a međunarodna zajednica za sada ćuti, ili je ovlaš kao protiv toga... Nama dođe tamo neka administrativna službenica iz Brisela, koja fingira da zna Pravo i neki  “duh” Dejtona, ili neki bjelosvjetski, po nečem zaslužni, treći sekretar drugog pomoćnika zamjenika sekretara za ovo ili ono, koji dobivši mjesto i visoku platu kod nas, pomisli kako smo mi retardi sa dva razreda škole, koje može da zajebava kako mu padne na pamet. Mislim da nema razloga da se mi, uz dužno poštovanje naše svete Crkve i njenih odluka, ustručavamo da kažemo šta mislimo o onome šta se radi SPC-u u Crnoj Gori i sljedstveno tome i narodu srpskom, koji je potpuno obespravljen.

4. I na kraju, jedna sasvim obična, a za narod važna tema o kojoj niko ne priča GRIPA... Gripa vlada u Banja Luci i šire. Virusi  harajau. Djeca su desetkovana u  školama. Ulazak u apoteku da kupite najmanje što vam treba, vama, vašoj djeci, unucima, dakle spisak samo osnovnih lijekova, sirupa, nekih suplemenata, vitamina, nekih  antibiotika, doplata ide i na recept, probiotika, potrebnih vitamina, imuno-pomagača, citrusa, čajeva (domaća pileća  supa se podrazumijeva) košta negdje od najmanje 40 pa do 50KM. Pitam se kako penzioner koji ima 250KM penzije može da se bori sa svojom i gripom  ukućana, koje možda izdržava - desetak dana i više? Nije ni čudo što starci i starice umiru, a i mladi nisu puno odmakli, bar oni koji ne rade. Zašto se u Skupštini neko iz pozicije ne sjeti da donese odluku o tome da se djeci, makar u osnovnim školama, doniraju vitamini besplatno, bar neki lijekovi, ništa super skupo, da se u škole pošalju gajbe narandži, limuna, mandarina, kivija... Ima li empatije bogatih za ljude koji ne mogu liječiti  svoju djecu? U Srbiji su lijekovi puno jeftiji. Zašto sve treba da bude isto kao kod njih – ali cijene lijekova NE?

I da zaključim:

Običnom srpskom narodu nije dobro. Nije mu dobro i bez problematičnih zakona i deklaracija. Narod zna šta je dobro, a šta nije za Republku, jer ovaj narod je odbranio Republiku Srpsku kad je trebalo - u to nema sumnje - ali   sada ga brine šta će biti, ili neće biti sutra, odnosno kome sljedećem od narodne djece ide exit u Evropu i dalje.

P.S. Čujem da je neki čovjek rezače struje dočekao s pištoljem u ruci… Nije pucao, hvala Bogu. To sigurno nije neko važan za politiku i društvo, neko bogati na poziciji. Oni, naime, ne znaju šta znači taj užas, taj zadnji čin gubljenja razuma i dostojanstva čovjekovog, sudar sa ogromnim obavezama koje ne može da plati. Jednostavno ne može. Može li se nešto učiniti na tom planu da se sirotinji (znamo koja je to kategorija nismo blesavi) nadoknadi neki procenat za plaćanje struje, vode, a da to preuzmu solidarno oni koji imaju preko 5. - 6.ooo i više KM mjesečno, eto da se jadni žrtvuju i ne odu na jedno   od nekoliko dalekih putovanja - da onako patriotski udruženi pokažu da znaju da nije baš sve super …... u državi  Danskoj (Hamlet, za one koji ne znaju)...!

Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije (21.02.2020.)

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne predstavljaju nužno uredničku politiku portala Frontal