Slučajno pijući kafu pogledah tekst na naslovnoj strani “BLICA” o tome kako mladi u Srbiji veoma loše govore svoj, srpski jezik i kako vlasti namjeravaju da uvedu učenje srpskog jezika na fakultetu. Jasno je da će to biti i kod nas. Osim što će se udomiti neki emeritus I – drugi benefit od toga teško da postoji.

Ima li neko toliko naivan da pomisli da će student na fakultetu n a u č i t i, ili pročitati Rat i mir, Zločin i kaznu, uzeti u ruke Tomasa Mana, uopšte znati šta je sve napisao Andrić, pa uzeti da to čita ono što nije naučio, ili pročitao onda kada je za to bilo vrijeme - za sve godine svoga školovanja, te da će, imajući predmete matičnoga fakultetea, recimo medicine ili elektrotehnike, ili bilo kojeg drugog ozbiljnog fakulteta - naučiti svoj jezik za godinu, ili dvije godine studija. Neće, naravno. Otaljaće to što je moguće bezbolnije tj napoprijeko kao što je to bio slučaj sa stranim jezicima i gledati da položi one ispite koji su mu važni, jer bi jezik valjda bio fakultativan. Ali, ne možete naučiti onoga ko je došao na fakultet polupismen – da govori drugačije nego što govori. Naša stvarnost je prepuna takvih primjera. Posebno meĐu onima koji javno govore.

Zašto  tako mislim?

1. Zato što mnoga djeca u osnovnoj školi toliko zamrze svoj jezik, naravno ne sva, ali značajan broj sigurno, jer dane i dane gube u bubanju gramatike /već sam pisala o padežima o kojima se uči po nekoliko strana teksta, koji bi bio previše i studentu. Mi samo znali da ih nabrijimo, a čitali smo i čitali  i slušali divne, obrazovane profesore, koje smo poštovali zbog njihovog znanja. Mnogi danas ne zaslužuju da budu prosvjetni radnici. 
2. Gradivo je iskomplikovano, ispreturano, puno je djeci nerazumljivih riječi za njihov uzrast. Prave se eksperimenti na djeci, pa se onda odustaje. A pri tome nema onih djela koja su gradila naše ličnosti, iz kojih smo učili o životu, umjetnosti u kojima smo upoznavali svijet – a nismo imali televiziju. Programi su izmjenjeni do te mjere da roditelji pojma nemaju kako da djeci pomognu, plaćaju se instrukcije godinama. U naše vrijeme roditelji nisu znali šta mi učimo, pola roditelja nije završilo više od srednje škole, rijetki su bili ljekari, inženjeri, pravnici. I tamo gdje je u porodici i bio intelektualac, govorilo se “učiš za sebe, ne za mene”, nekad nisu ni znali u koji razred im dijete ide. Danas škola postaje opsesija majki, očeva, dopisivanje telefonima, borba da se savlada sve ono što se u školi traži. Testovi petominutni kontrolni, more papira, sveski, knjiga, teških ruksaka na nejakim leđima. Strašno.
3. Forma, a ne sadržaj postaje opsesija onih koji pišu programe, sve čineći da budu što obimniji, što teži – toliko da djeca u osnovnoj školi jedva da imaju vremena da se igraju. IGRA ne postoji, postoje telefoni, igrice, povlačenje u sebe – vrijeme dvorišta, haustora, sati i sati provedenih napolju U PRIRODI – ZAUVIJEK JE IZA NAS.
4. Znanje koje djeca ponesu iz naših škola je oskudno, djeca su nesigurna (čast izuzecima kojih na sreću ima) sa klimavim znanjem, sve je nekako na pola, nedovršeno. Govorne vježbe, izražavanje, slušanje djeteta kako govori - to je mislena imenica, za to nema vremena. Grabe se testovi, popunjavaju upitnici, stiče se znanje na prepad, prepisivanjem itd. Nema komunikacije između nastavnika i učenika. A, danas, nažalost i ministri govore mucajući, rječnik im je oskudan, pun poštapalica – a oni bi trebalo da budu za ugled mladima.
5. Iz naših škola izlazi veliki broj djece (opet ne sva, hvala Bogu) koja bespomoćna pojma nemaju šta će studirati, za šta imaju smisla, gdje će možda naći sebe. Zašto? Zato što nastavnici nemaju sluha, nemaju volje, nemaju vremena – ili ne znaju (program im to svakako ne omogućava) da otkrivaju skrivene talente, da podstiču djecu da budu dobra u onome što vole, a ne da ih „ubijaju u pojam“ zato što ne znaju matematiku, ili sve dijelove mašine zapranje veša! Pitam se kako je moguće da nadležni ne koriste iskustva skandinavskih zemalja?! Austrija to već ima! Koristiti američke uzore nije se pokazalo baš najbolje. Većina njihovih sredjoškolaca pojma nema gdje je Balkan, a kamo li gdje je recimo BiH. S druge starne naše društvo ne čini ništa, ili minorno i opet formalno, da se obrazovanje, dakle znanje cijeni – naprotiv realnost govori potpuno suprotno.

Moram pri tome da se osvrnem i na Zakon o obrazovanju, ili već kako on u potpunosti glasi. Rasprava u skupštini bila je tipično formalna, puna priča koje ništa ne znače, glavno je pitanje koliko djece ima u razredu i ima li djece uopšte. Suštine problema i analize uzroka inferiorornosti obrazovanja i znanja uopšte u ovome društvu – nema, baš kao ni u ostalim pitanjima od vitalnog znčaja.  Biilo  je takođe uočljivo da je Ministarka obrazovanja čitala neki tekst brzinom, koja je tipična za one koji,  kad dođu na određeno mjesto, uče ono što bi trebali znati prije ulaska u  Vladu i o tome govoriti bez napisanog teksta. Očigledno trebalo je da se sjednica što prije završi – uz izuzetak uvijek aktivnih Vukanovića, Trivićeve, Stanivukovića i još nekolicine poslanika – jer u mislima su svi već bili na zasluženom odmoru, negdje dolje na jugu.... Učenje jezika na fakultetu kao u Srbiji, a sve slijedimo naše neznanje svoga jezika, mucanje, lupetanje sa diplomama u džepu, sramotno neznanje koje se pokazuje u diskusijama poslanika - ostaviće se za neko drugo vrijeme.

Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije