Ja  bih onima što im je život spakovan u crni ruksak, čiji su problemi teži i bolniji od problema ostalog naroda u BiH kao: nezaposenost, siromaštvo, neriješena ubistva, vladavina neznalica i ublehatora, onoga ulja što nas truje iz INCEL-a, algi i strašnoga otpada iz Vrbasa, nemoguće gužve u saobraćaju u gradu, potkovanog konja koji se rita.. dobro, nisam mislila na… Ko sam ja da mislim o državnim stvarima, snimcima, dokazima itd? Ima ko misli! Da li ima  ičega danas važnijeg od crnoruksaškog pitanja?! Njima naravno nema. Dakle, pitanje je kako će oni dobiti ono što zaslužuju tj. šta će društvo u cjelini uraditi da ne nose život u ruksacima tamo–amo, nego da žive kao sav ostali srećni i zadovoljni svijet u BiH.

Ova država mora hitno da se udubi u problem LGBT–a. Jer u Evropu nema ulaska prije nego što se pitanju ove popilaciji ne pokloni puna pažnja i prije nego se ovo naše „nehumano“ društvo, koje nema sluha za ovo „ goruće“ pitanje, ne okrene  naopačke u vezi duboke tradicije većine i počne da se ponaša civilizirano kao, bezmalo, sav ostali svijet.

Vapaji nesrećnih drugačijih su glasniji su nego vapaji onih koji aplikacije za posao šalju po pedeseti put – pa onda kupe stvari i odlaze. Sva dobra mjesta  su podijeljena. Varioci alatničari moleri, pekari itd. imaju šansu i ovdje, ali mogu bolje da se usreće tamo daleko.. Glasniji su zahtjevi onih, koji nose crne ruksake od zahtjeva ratnih invalida i veterana, koji su branili prvu liniju odbrane Republike, od vapaja žena sa četvero i više djece, vapaja sirotinje u potelušicama, kojima prokišnjava krov, od vapaja onih koji na stanicama i ispod čuvenog EKVATORA i danas na plus 35  stepeni čekaju papire za odlazak. Životni problemi drugačijih su njima najveći, naravno.

Ja bih lično dala sve što se može crnim ruksacima, posebno pomogla njihovim roditeljima da se raduju kad se sudare sa novim  činjenicama, a da ne kukaju. Jer, tako se bar priča, u aplikacijama za posao vani bolje prolazi onaj ko napiše da je gay (dakle to ima prednosti) u svojoj zemlji ne može dobiti posao - jer ga zbog  o n o g a  šikaniraju. Ovi gore imaju razumjevanje za takvu vrstu šikaniranja. Ako mi to pitanje riješimo pozitivnim zakonima možda  nas oni gore i prime za kandidata. Ako smo obezbjedili pse lutalice, otvorili sigurne kuće za premlaćene žene i djecu, ako smo obećali da ćemo ispraviti neke sitnije greške po pitanju pravosuđa (a oni nam povjeruju), ako idemo hrabro u borbu sa pedofilijom.. Aktuelni slučaj prof.dr Suzića me duboko potresao, moram priznati da bi mi  bilo draže da je otkriveno da ima ljubavnicu, ili ljubavnika, dapače, to je moderno, desetak, petnaestak godina mlađu  od sebe  ,što  je još uvijek u redu, ali dijete seksulano napadati – prosto ne mogu da vjerujem. Ali, čini se, nažalost, da ako laže ovca u suzama  – valjda ne laže rog pritvora. Ja se iskreno nadam da će ovo društvo biti u stanju da pusti one drugačije da hodaju ulicama. Sa partnerima, sa partnerkama. Slobodno. Moram, međutim, reći da meni termin ponosan nije baš najjasniji, odnosno da je pretenciozan, nekako naivan. Kad bi oni drugačiji  bili iskreni, a  nisu i ne mogu ni biti, jer dubinu patnje, osjećaj da u početku ne znaš šta ti se dešava, pa onda shvataš da nisi kao drugi nije nimalo lagan..Ima jedan divan film o dječaku  iz Italije koji se zaljubljuje u mladog i prelijepog profesora iz Amerike, koji dolazi kod njegovog oca, profesora, koji mu je mentor i  koji, mada to ne želi, i kao bori se protiv toga, ipak zavodi dječaka, pa odlazi i ženi se, jer to tadašnje američko, tradicionalno društvo očekuje, a dječak ostaje u suzama. Na sreću otac ga shvata i tješi – gdje na kraju filma i gledalac krene da razumije, da shvata, do te mjere, da više ne osjeća prijašnji animozitet, što je jasno i cilj ovakvog filma i sve više filmova na TV-u. Moraš da lažeš roditelje, da s kriješ, da se dugo preispituješ prije nego se autuješ, jer drugačiji mahom mladi, još ne mogu da sagledaju svoje pravo stanje i da ih,  bez obzira kad će to biti - taj njihov usud, stanje, blagoslov, ili kazna prirode,  prati na teškoj stazi  života  -  koja   nije  samo   radost  ,  a pogotovo  ne  i neki   ponos  ,kako  ga   žele  predstaviti .  Tada   bi   prihvatili  svoju  sudbinu bez  parade, bez prkosa i ponosa. Kome se time prkosi?

S druge strane treba  se konačno suočiti sa realnim stanjem stvari, a to je da je među nama sve više pripadnika LGBT populacije, koji zauzimaju značajna mjesta (primjer američkog ambasasdora i mnogih drugih poznatih ličnosti, koje svoje seksualno opredjeljenje ne kriju). Drugačiji treba da imaju ista prava kao i ostali ljudi. To je s tačke ljudskih prava sasvim normalan i opravdan zahtjev. Ali, čini mi se da se ruksaci više bore da ih prihvati njihova porodica, nego društvo. A to je problem ličnih emocija, tradicionalog odgoja, religioznog shvatanja, pogleda na svijet, ukusa itd. koji ovo društvo, bez obzira šta uradilo, ma kako se ponašalo – praktično ne može riješiti. Bar ne u dogledno vrijeme.

Sa moralne, sociološke, ali i zakonske strane gledano - najvažnije je ne uvlačiti druge u svoj drugačiji svijet, nego ići prema onima, koji takve iste osjećaje i sklonosti nedvosmisleno pokazuju. Navodjenje neke osobe na prihvatanje drugog seksualnog usmjeravanja, korištenje maloljetne djece, zavođenje u cilju  pokazivanja i dokazivanja da je ovo drugo bolje, uzbudljivije itd. E, tu prestaje benevolencija društva i počinje otpor onome što ipak većina ljudi na ovim prostorima smatra nečim što još nije ušlo u naše poimanje normalog, dakle prirodnog odnosa suprotnih polova – nego je za mnoge to još uvijek devijacija, šta više - bolest.  Dakle,  sve može, ali samo sa onima koji to žele. Da li će to biti ponosno rješenje još uvijek ovdje izgledno.. Jer, onda bi i ovi drugi, obični,  takodje trebali  paradu   svoga  ponosa , itd. Tako  ,nigdje  kraja paradama u BiH. U svakom slučaju  crne  ruksake  neka   više ne  nose odrasli, dakle oni koji znaju šta i kako žele. Kako je njihovim roditeljima? E, to oni najbolje znaju. Jedni će to prihvatiti, drugi ne mogu.. Trećeg, lakšeg izlaza nema.

Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije