Ovaj tekst ne pišem da bih slavila stogodišnjicu potpisivanja primirja nakon Velikog rata nego sjećanje na slavni proboj Solunskog fronta – što, kad bih se referisala na svoj prethodni tekst o  prošlosti I zaboravu koji prekriva sve, pa i prolivenu krv većine muških glava ondašnje Srbije,  niti više kome treba, niti je to nekome važno, pogotovo nije važno dječački blijedom i nježnom  Makronu I onima u prvim redovima počasne lože pobjednika i pobijeđenih zajedno, dakle  potomaka  onih koji su kapitulaciju potpisali u vagonu! Prošlost  je prošlost..rekla sam, a od juče  me boli srce zbog naše nesrećne sudbine, sudbine naroda koji je dobar samo kad gine ,nekako pod rebrima mi gori ono što ne pričam javno, a što sam doživjela one godine kad sam obišla grobove prezimenjaka muževljevih po majci na krstovima na Zejtinliku.

Kažu da su srpski pješaci u proboju bili brži od francuske konjice! Pa šta, danas je tu trku taj  proboj među europske državnike dobio Tači, taj novokomponovani predsjednik komada zemlje   otete od suverene Srbije, koju su priznali glavni svjetski igrači iz prvog reda ispod Kapije  trijumfa, naravno, osim Putina, kome su za doček pripremili Tačija, da mu se nađe iza leđa. Predsjednik Srbije sjedio je na drugoj strani – tako reći među publikom, dakle predstavnik zemlje pobjednice iz Velikoga rata gurnut je tamo gdje mu nije mjesto. Zašto? Zašto delegacija Srbije nije položila vijenac tamo gdje  su to uradili drugi?

Ja ću da licitiram sa bar tri moguća razloga:

1. Pokušali su da ovim gestom poniženja Srbije s v j e s n o pokažu koliko Francuzima  /čitaj NATO –u/ do nje nije stalo, koliko ne cijene ni prošlost, a ni sadašnjost, pogotovo ne budućnosti te zemlje nešto naročito, koja se Srbiji ne smiješi a ona se svim silama bori  i hvata pregovora, kao davljenik za slamku, da nekoga ne uvrijedi, da pokaže da je za mir, saradnju, za kompromis itd…
2. Druga mogućnost je, možda, da organizatori ovoga eventa izazovu Vučića da poniženje sebe i svoje zemlje ne iznese do kraja, da se okrene, pljune pored Kapije i ode…što dalje  od jebenih Francuza, što bi onda izazvalo diplomatski, svjetski skanadal neslućenih razmjera – a to bi pokazalo kako Srbija ne može da se nosi sa  izazovima svjetske  politike jačeg - koja je neminovna tj. sa svim onim što ta politika može da izmisli da ponizi   srpski narod I Vučića samog – a uzdigne Tačija I “državu” Kosovo, pokazujući tako  veoma “zorno” da je slavno Kosovo bilo zemlja pobjednica Velikoga rata, a ne Srbija /izgovori koje su u vezi zastave Kosova dali zvaničnici Francuske bila bi uvjerljiva, možda, samo retardima/   
3. Treća mogućnost,koja apsolutno ne stoji je -  da su Francuzi ovaj raspored izveli nehotično.

Nije teško zaključiti da je ovakav diolomatski i državnički skandal napravljen hotimično i svjesno.

Drugo je pitanje koje sama sebi  postavljam: Šta je trebalo da uradi Predsjednik Srbije? Je li uradio dobro, pragmatično, diplomatski, kao ono pametniji popušta….pa je ostao da sjedi u zapećku. Možda jeste tako bolje. Kad se uzme u obzir odnos snaga. Kao doći će Makron   nama, Merkelova će doći, doći će Putin. OK! Ali, kad se uzme u obzir šaka koja je udarila u   lice cijele jedne nacije – koja ničim nije izazvala taj udarac posred lica na takvoj ceremoniji   - postavlja se pitanje dokle će da ide benevolencija i spremnost na kompromise sa Albancima tj. Šiptarima?

Kad bih  ja  znala odgovor na ovo pitanje, ja ne bih bila ovo što jesam, a Prvi čovjek Srbije ne bi bio to što jest. On razmišlja drugačije, šire i dublje – državnički - a mene samo boli srce, samo se od juče osjećam poniženo, nekako uskraćeno. Taj Pariz u kojem sam bila više puta, u kojem je Milanova tetka po ocu  Dana,  davno, uglavnom poslije Velikoga rata, kao stipendista Kraljevine /Francuzi su primali odlične student veoma rado/ diplomirala na  Sorboni, pa se vratila u Srbiju da predaje francuski jezik.

Pariz, nekako,  za mene više nije ono što je bio.

I, da, na kraju ove teme, moram reći da mislim da ima među nama čovjek koji bi ustao sa onog mjesta u trećem redu druge tribune i, onako krupan i visok kao i Vučić, strčao sa  tribune i otišao negdje na espresso i  konjak, makar i bez kišobrana. Bio bi to diplomatski skandal, ali on ne bi mario. Ko je taj koji bi to mogao /kasnije bi mislio šta i kako/, e ne  moram baš sve reći…..

P.S. Samo okrznuvši aktuelnu temu agonije SDS–a i odbijanja Vukote da prizna svoj    poraz, pitam se zašto Vukota misli da bi njegov odlazak bio kapitulacija SDS–a ili puč u stranci!? Zašto odlasci predsjednika prije njega nisu bili kapitulacija? Kapitulacija SDS–a bila bi priznanje da je PDP sada lider opozicije, pa bi konsolidacija stranke dakle onoga što ostane, a ima šta da ostane bez obzira ne sve - bila ono najhitnije što se mora poduzeti. S  Vukotom - ili bez njega! 

Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije.