Ne znam da li je pokojni Oliver, opšte miljeni pape, čiji je topli, lagano promukli glas obožavala cijela moja generacija naivaca i jugonostalgičara, a i ovi kasnije, glas što je vibrirao između strasti i gosparskog  mira, između „Nadaline„  sa Dvornikom,  „nima Splita do Splita„ i „Skalinade„ obojen talasima mora,  mirisom soli i smilja, makijom i borovim iglicama – da li je pape, dakle, IKADA prije odlaska u vječni smiraj, čuo onoga čavoglavca,  nezgrapnu figuru u crnom s bodežom, tu mašinu bubnjanja i paranja ušiju – i ako ga je čuo, da li je moguće da mu se sviđao?! Ne mogu da zamislim da bi jedan pape, Džiboni, Badrićka i oni hrvatski, mada nesporno domoljubni, muzičari i kantautori stali s njim na pozornicu. A možda i jesu, samo ja ne znam. E, ali pedesetak hiljada  nabrijanih, nateklih testisa od piva i drugih supstanci „muškardina“ doši from all over Croatia, cura zažarenih lica što doživljavaju  ekstazu gledajući /one misle/ mačo Hrvata koji s pozornice jebe sve što je srpsko, ganja četnike u 2018. godini, prijeti Srbima, ide Beogradu u pohode - jednom riječu – lik iz zaboravljenog vremena, ili iz vremena strave, koje tek dolazi. 

Da li je moguće da Hrvati čavoglavo divljanje smatraju muzikom?!

Kako ih nije stid mrtvog splitskog pape, Arsena, živog Džibonija i mnogih drugih, imaju li imalo obraza da ono trabunjanje smatraju ičim drugim do izvikivanjem ustaških parola, popraćeno ludačkim bijesom, sumanutim mahanjem šahovnicama, tako sličnim scenama iz recimo 1930. pa na ovamo sve do 1941., u NJemačkoj, gdje je vojna sila pokazivala gromku, sveopštu  narodnu solidarnost.

Čime se to ponosi Hrvatska? Kakvom hrabrošću, kakvim junaštvom svojih branitelja? Pobjedom nad kojom vojskom – koje pobjede stavljaju na svoj  spisak generali, osim zločinačke potjere za izbjeglim, iznemoglim srspkim narodom na traktorima?

Hrvati imaju svoju državu. U njoj su skoro pa sami, oni „ibermenši“ nove Evrope, ljudi koji drugima uzimaju imena i prezimena, ako žele da žive u  „slobodnoj europskoj državi„ ... Šta im smetaju Srbi, sada kad su svoji na svome, kako kažu?  U čemu je sada problem? 

Možda se tu radi o nečem drugom, psihološki možda objašnjivom, možda je u pitanju inferiornost, /osjećanje da nema onoga /koga mrziš/ ali bez koga zapravo nema cjeline /slično kao problem Sarajeva/ ili  ona duboko zatamljena  griža savjesti, dugovi  predaka, nevina prolivena krv jer ni jedan zločin se ne desi sam, on djeluje kroz vrijeme ,kroz živote ljudi, generacije , vijekove vijekova ....I čeka deveto koljeno..

Ponose se Tompsonom u Glini! U Glini u kojoj je u zatvorenoj, kasnije zapaljenoj, srpskoj crkvi pod ustaškim nožem smrt našlo preko hiljadu Srba, staraca žena i djece. Rijetki preživjeli su pričali da je iz crkve potokom tekla krv.

Kako je moguća takva vrsta samoobman, takva laž – zamlaćivanje omladine, bez obzira na činjenice?  Moguća je očigledno. U sunovraćenom i preobraćenom svijetu u kojem živimo danas, srspke žrtve u Hrvatskoj su osuđene da budu agresori, ubice i četnici – a dželati, bojovnici ustaše skriveni iza američkih štitova, slobodno slave svoje „pobjede“.

Naravno, kad ovo govorim ja mislim na sve one koji u ratovima nisu bili sa dvije strane rova, u muškoj borbi s puškom u ruci, nego su ubijali, mučili, sakatili, zlostavljali vezane, zarobljene ljude. Takvima nije mjesto, niti će im biti mjesto među ljudima – ni u jednom narodu dok je svijeta – i vijeka, pa makar se krili u mišjim rupama.

A čavoglavac, šta će on raditi? Pjevaće o ljubavi, strašnoj ljubavi koja se dokazuje klanjima drugih. Udaraće čavle u glavu onima, kojima čavli fale, pošto većeg i za hrvatsku kulturu uopšte, ne samo muzičku, nego i onu drugu pro europsku. Pogubnijeg lika nema, niti će biti.  

Ili, možda Tompson baš ovakav kakav jeste, kameni utjerivač neukusa u europeizirane Hrvate, vatreni borac za slobodu lijepe naše, ali izdaleka, groteskna figura pored besprijekorno sređene/sa bezmalo 25 kila manje na utreniranom tijelu / Kolinde i dječački nevinog Plenkovića, koji kao da odiše mirisom tople čokolade, negdje u blizini Junkera, koji naravno ne pije toplu čokoladu, taj i takav Tompson možda i treba da održi ond. pridrži da se ne ugasi ono što  se svako malo /ne prođe ni pedesetak godina / podiže iz tame  i traži svježu krv.

P.S. Poruka za o n e Hrvate koji će doći u Srbiju /ako ne bude rata uz braću po oružju / da slave Novu 2019. godinu te da se ljudski  najedu i  napiju – neka ne brinu. Njima se nikad u Srbiji neće dogoditi ono šta oni rade Srbima. Neka ne mijenju imena, neka se ne odriču rođenih majki i  očeva Hrvata  – u Srbiji su slobodni kao ptice na grani.

Srbija možda, do tada i zaboravi mrtve ptice. Na Petrovačkoj cesti. Dobrodušno.

Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije