Bez ikakve želje da vodim polemiku, niti ću je voditi, želim samo da ukažem  na to da pečetni dio teksta mladoga M. Imamovića “Mi, domovina danas sutra..” ne odgovara istorijskoj istini tj. stvarnim dogđajima, koji su se desili davne 1992. godine. U svom mladalačkom uzletu i ljubavi prema državi/zemlji Bosni i Hercegovini u tekstu koji je inače vrlo dobar, na početku, pišući o čuvenom  referendumu iz 1992., rekao je nešto što, ili nije proučio, ili mu je neko od historičara tipa prof. Kurtćehajića i sličnih, te događaje objasnio na način da misli da je s t v a r n o bilo onako kako danas to tumače bošnjački profesori, analitičari, političari i drugi. E, nije bilo baš tako.

Meni lično ne smeta da Bošnjaci slave šta god žele da slave. Dapače! Koji god im sa datum čini blizak, značajan, drag srcu, kao recimo ZAVNOBiH - mogu da slave odavde do vječnosti. Mene kad bi pitali - trebalo bi donijeti zakon da svaki entitet slavi prazanik koji želi taj narodi /narodi /, evo ne moramo se odmah dogovoriti o tome, neka ostane za kasnije, i tim zakonom takođe zabraniti protivljenje onih drugih tome pravu.   

Baš u tome nepoštovanju prava drugih je i bio početak onoga što će kasnije uvesti ondašnju BiH, koja, a to Imamović očigledno ne zna, nije izašla iz tadašnje, još  žive i postojeće države Jugoslavije, na način (dugo je da to opisujem) kako se to desilo sa Slovenijom i Hrvatskom, koje su jedva dočekale da odu, da se riješe Srba i Srbije kao problema cijele Jugoslavije - a bilo je tu za BiH i drugih dobrih ponuda - u problem da i pored odbijanja Srba da u njemu učestvuju, održe referendum o nezavisnosti BiH – te tako zanemare volju jednog konstitutivnog naroda, koji je želio da o s t a n e u svojoj domovini Jugoslaviji. Domovina svih Srba tada je bila Jugoslavija. Pročitati nešto iz tog doba, kako to opisuju neki “neovisni” autori, a da nije samo bošnjačko viđenje stvari - ne bi bilo loše.

Imamovićeva domovina, odnosno naša zajednička zemlja, ova današnja Bosna i Hercegovina rezultat je, naravno, krajnje skraćeno, sljedećeg:

1. Zloupotrebe i zanemarivanja slobodne volje Srba da ne izadju na referendum za nezavisnost BiH 1992. godine, stoga je priča o ogromnom procentu izlaska s v i h građana na referendum za nezavisnot BiH – lažni, izmišljeni alibi za kasnije događaje. U detalje neću da ulazim.
2. Neprihvatanja tadašnjeg rukovodstva Muslimana da se suoče sa realnim stanjem na terenu u BiH (realni strah Srba da im se ne ponovi genocid iz 1941. godine, budući da su se za državu Jugoslaviju strašno žrtvovali i smatrali je utočištem, što je ona uistinu i bila), i odluke srpskog naroda da se od eventualnog napada brani.  
3. Građanskog rata, koji je izbio na način kako je izbio – i završio kako je završio. Strašne posljedice za sve narode nisu predmet ovoga teksta.
4. Dejtonskog sporazuma

Da je moglo drugačije – bilo bi. Ali, nije!

Zašto ovaj uvod? Zato da se greške ne ponove. Zato da se uvažava volja drugih, jer BiH, ova sada, ne ona prije, jeste zajednica o v a tri naroda drugih - nastala u  Dejtonu, a ne zamišljena i imaginarna zemlja Bosna još od Kulina bana i   domovina samo jednog naroda. Nije u pitanju nekadašnje jedinstvo i bratstvo  (koje očigledno osim Srbima u Jugoslaviji, nije bilo drago nikome) u pitanju je  prihvatanje interesa i prava onih drugih, bez obaveze da te druge volite. Moraju se poštovati prava drugih, inače će se BiH desiti, ma kako je neki njeni građani voljeli – ono što se desilo Jugoslaviji. Stoga bi bilo puno bolje razmisliti kakvo rješenje smisliti, te naći platformu za dogovor.

Na koncu treba sve pokušati i zato da bi bilo moguće uraditi ono što Imamović sjajno evaluira u drugom dijelu teksta, naravno gledajaući kroz naočale ogromnog optimizma A, realno kao da nije svjestan da  nije moguće u kući, u kojoj se ruše i zidovi i krov, živjeti bezbjedno i očekivati da se desi čudo. Kako može da nam bude dobro kad svako malo neko broji mrtve / uz dužno poštovanje / otvara grobnice, budi strašna sjećanja - i daje analizu onoga što je bilo, gledano s a m o sa svoga aspekta.

S druge strane, ja se ipak nadam da će možda doći na red i neke nove snage sa  porukama koje su optimistične – poruke onih KOJI ĆE SE JEDNOM NEŠTO DOGOVORITI, koji neće soliti rane prošlosti iz dana u dan, dok sve veći redovi  mladih stoje pred stranim ambasadama. I odlaze. Na peronima stanica svih bivših  srećnih i ”neovisnih“ republika oko nas, djeca mašu majkama i očevima, a političari nam govore kako je to normalno, kako su uvijek bile migracije itd., dok njihova djeca bezbjedno stanuju po evropiskim gradovima. U svojim toplim stanovima.

Ako brzo ne bude promjena teško je vjerovati u budućnost. Sve dotle dok zemlju vode priučeni alatničari, vatrogasci, tehničari, DIF-ovci vlasnici čudesnih diploma, doktorata, magisterija bez poveznice sa stvarnim fakultetom - ”šalabajzeri neradnici” i polupismeni foleri – sve dotle dok partijska knjižica bude značajnija od stručnosti za određeni posao - nama teško da ima spasa.

I nešto uzgred. Slušam tako neko jutro BIG radio /moj omiljeni/ i saznajem podatke o potrošnji telećeg i jagnjećeg mesa i drugih “delicija” u ustanovi, u dobru ujedinjenih zastupnika u BiH. I ne mogu da dođem sebi kad čujem koliko ti obroci koštaju mučenike po skupštinskim restoranima. Nije njima lako. U ovakvoj domovini. Mislim, treba to moći. Mislim, moći izdržati taj m e n i!   

Da se dogovore o bilo čemu za boljitak ovoga naroda – e to je već nemoguća misija.         

Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije.