Uzalud sama sebi obećavam da neću čačkati mečku, da se neću zamjerati, da se neću zajebavati, jer možda neko sjedi i mjeri riječi, važe i sve zapisuje. Velim sama sebi, dakle, bolje je ćutati, jer tako radi narod, što bih ja, obična profesorica u penziji, čeprkala po politici, kad i oni što znaju više i bolje od mene ćute kao zaliveni. Odnosno neki i pričaju, ali bi im bilo bolje da ćute, da se ne brukaju. Jer, ako onoliki Mektić (mislim nabildan i razbacan) prizna da ne može da se nosi sa pravosuđem na vrhu BiH, sudijama, tužiocima, korupcijom, itd. - a prima uredno ministarsku platu svaki mjesec, dakle, ne daje ostavku kao i mnogi drugi “mučenici “ u Sarajevu, i šire, što bi onda neko ko nema“ ni u lijevoj ni u desnoj“– mislim na narod, uzeo na sebe da ruši sistem, ili ne daj Bože, da nešto mijenja. I što bi nešto i mijenjao.

Svi su se poznati već pozcionirali. Neki drugi ne dolaze u obzir. Samo se čeka dan D. Sve je dobro, sve funkcioniše, poskupljenja ćemo prevazići, jer ako smo mogli u ratu da jedemo uštipke i pite četiri godine, što sada u 2018 godini ne bismo to ponovili. Pa makar smo mi narod spreman da izdrži sve i svašta. Pogotovo smo spremni da se branimo ako ustreba, jer nam se to stalno nameće kao vrlo izgledno.
Ovo omladine što ostaje trebalo bi možda, stvarno, edukovati na benignim AIR softovima - ako je opasnost od UDARA na Republiku narasla do te mjere. Proevropski put nam je svima kao otvoren, zove nas , ali opasnost nas vreba i vreba…. I to nam svakodnevno ponavljaju. Naraslo jeste nešto, ali ne i to da smo sada jači i pametniji, barem kad je u pitanju neka narodna zrelost u sudaru sa naturenim problemima. Ali, čini se kao da je narod u BiH spreman da reaguje samo štrajkom GLAĐU, možda i zato što je stuaciji, u kojoj dobar dio naroda nema šta da jede – sasvim obična. Narod ne voli silu. Ako treba dići će ruku na sebe prije nego na vlast.

Ali, ima toliko drugih, običnih tema, na koje takođe niko ne reaguje. Bar ne javno. Priča se, komentariše se – ali se mudro ćuti. Neka kaže neko drugi.
Evo primjer: Moja unuka ide u peti razred. Uči Društvo. Ja uzmem da je malo ispitam i pogledavši samo letimično, nije mi jasno čija je pamet (magistarsko iskustvo, motivi itd) nalupetala ovu knjigu za te male glavice, koje jedva savladavaju visokostručne (potpuno nepotrebne) izraze. Priča je o voćarstvu pa nakon što mora da se zna KAKO SE KALEMI VOĆE, moraju da znaju sve vrste i podvrste voća, recimo jabuka neke nove američke vrste “s t e n l e j“ a nema one naše čuvene “zelenike jabuke“. Moraju znati sve bube, gusjenice, spore, leptire, gliste, štetočine na šljivama, vinovoj lozi, kruškama, breskavama pitaj Boga kojih sve naziva i karakteristika, tipa peronospore itd . Da li se iko pita kako će dijete sve to naučiti? I zbog ČEGA? Hoće li dijete kada se igra u voćnjaku, ili vinogradu (ako ga ima) a nije voćar sa deset godina - zagledati da vidi ima li gdje peronospore ?!

Da li je ikoga briga kako je djeci? Moraju da uče kad dođu kući satima, uzimaju instrukcije koje roditelji plaćaju, a nemaju od čega, zadaju im se zadaće koje bi trebalo raditi u školi (kao na Zapadu), daju im se petominutni kontrolni koji djecu plaše – jer nisu sva djeca LUMENI ! I svi ćute. Roditelji ne reaguju, jer se boje da će im djeca ispaštati što se ponekad i dešava. A pri tome im djeca nose 15 - 17 kg teške ruksake na leđima i svako drugo dijete ima skoliozu kičme. Grade se autoputevi parkovi, šetališta itd. a nema novca da se naprave ormarići za djecu u školama. U Banja Luci sam vidjela ormariće jedino u Katoličkoj gimnaziji. Za druge škole ne znam.

Znam da su nekad generacije učile iz istog Bukvara i Čitanke godinama. I onima koji su učili i naučili NIŠTA nije FALILO ni u Evropi, ni u Americi ! Ali, ovo su druga vremena. Stoga, možda i nije zgoreg slagati se s onima koji danas ne znaju šta su govorili juče. A govorili su svašta i obećavali svašta.

Ili sve znaju - samo se prave blesavi.