1. Nemam neki poseban  komentar na prodaju odn. propast prodaje “Ljubije.” Već sam  pisala o tome da se tu radi o  veoma zamršenom klupku  interesa, za  čije  otplitanje tj. rasvjetljavanje treba mnogo informisanija glava nego što je moja. Možda će finale ove  priče značiti veće tektonsko “gibanje“ u politici RS, nego što je to u pravi mah (tu uključujem i nesrećne radnike iz Prijedora, koji su zastupali svoja prava i interese) bilo   moguće zamisliti. Ostaje da se vidi u danima koji dolaze da li je Predsjednik RS mogao anticipirati događaje, i ako jeste, šta su njegovi sljedeći potezi, budući da je jasno da s a m a opozicija, onakva kakva je u Republici Srpskoj, jer u njoj glavnu riječ vodi mladi gnjevni Šukalo, sada u PDP-u  (on ni sam ne zna koliko je stranaka promijenio) mislim da nema prava  rješenja  za sitauciju u kojoj smo mi sada. Moja mantra je bila i  biće: Gdje su pare  da se iz  ovoga izvučemo, i, ako srušimo  ovo  što sada imamo, šta ćemo dalje ? Hoće li biti  samo  da odu ovi, a dođu oni  - koji čekaju da  zagrabe pozicije?

To  pitanje je pitanje svih pitanja.

U vezi  sa ovim moram kometarisati riječi ministarke zdravlja ili šta već sve ne, koliko znam doktorice, koja javno u kameru pozva mlade da (parafraziram) ako nemaju posla da  idu da obrađuju  imanja, koja vjerovatno imaju njihove porodice na selu. Zamislite nekoga ko  j e s t e  zaradio svoju diplomu, ko govori najmanje dva svjetska jezika kome ni djed ni baka nisu gajili kupus  (ko jeste rođen u gradu, mada i onaj ko je rođen na selu takođe ima pravo da dođe u grad, ŠTO  JEDAN  BROJ MINISTARA ZNA kao lično iskustvo) treba da nađe komadić zemlje i, kao ona divna cura što gaji  “salaticu“, počne da gaji krompir. Da se pogrešno ne razumijemo, sve jeste moguće, čak je moguće i “ono što biti ne može”, ali ministrice, doktorice, ja moju unuku ne vidim  kako  kopa krompir na našoj vikendici, nego je vidim u Beču na studiju međunarodnog  prava. Zašto? Zato što joj je pradjed  bio pravnik, pa je djed bio pravnik …itd. da ne dužim. Upamtite ministarke, ne mogu  samo  v a š a (naravno da ne mislim na vašu ličnu djecu, jer ne znam šta rade)  studirati u Londonu, Beču, Gracu itd. a naša gajiti luk i mrkvu. Nema mesara, nema obućara, nema optičara, nema bravara, molera, nema tehničara. Što vi ne dadnete svoju djecu da budu, recimo, obućari, nego ih smještate u agencije po izboru, kako vam padne na pamet !

2. I, najstrašnije,  imamo  onakvu   Tehničku   školu u  Banjaluci  !!!

Gledam ove slike unutrašnjosti čuvene Tehničke škole, koja je obrazovala generacije i generacije  tehničara, onih koji su vodili privredu i indurtriju  o n e  nekadašnje  BiH i šire,  koja je imala  gigante poput “Čajaveca”, “Kosmosa”  “Incela”..Gledam i hvata me užas. Da li je ovo moguće ? Zna li iko od vas ministre obrazovanja, ministrice zdravlja, sporta i svega ostalog u Vladi, u kakvim uslovima  uče djeca u ovoj školi. U smrdljivoj memli, us ……… nim   VC –ima, u zidovima koji liče na pećine. Kako vas nije stid?  Gdje  su pare za  obnovu ovakve škole? Je li dosta polumaratonskih zajebancija, koncerata, dječjeg pjevanja po centru, ulagivanja vjernicima građenjem i obnovama svetih mjesta?!  Da se razumijemo, neka se grade i crkve i džamije –  ali šta reći i kako pomiisliti  da  d a n a s   ove   2017.  godine  djeca u  centru  ovoga  grada  ulaze  u ovakvu školu !  Strašno.

Svaki  komentar na ovo što gledam zapravo je  suvišan. Slike govore same za sebe.

Stoga, moram biti iskrena, prodaja ili  ne prodaja Ljubije, rudnika, inih  fabrika, propast  banaka, otimanje zemlje, baš kao i  svega  ostalog, sve  nezamislive stvari koje su oko nas, nisu  me dovele do bijesa,  kakav  sam  osjetila gledajući ove slike.

A,  oni  sjede tamo gdje sjede. I  sjediće sutra neki drugi.

I vjerovatno  -   sve će  biti   ISTO.