Ima u  Krivičnom zakonu jedan član (nisam pravnik ali ponešto sam čula od  pravnika) koji  govori   o  podijeljenoj  krivici   u ovom slučaju  odgovornosti. Nije  li ovo pravi  primjer upravo takvog odnosa onih, koji su zato bili  gore u vlasti, koji su  birani  da vladaju ovom zemljom, valjda  trudeći se, kako su rekli na izborima, da nam bude bolje.

Evo zašto su saodgovorni:

1. Naši u vlasti u Sarajevu  kao pojma  nisu imali šta se krčka iza zidina Parlamenta,  Predsjedništva i u drugim bliskim inistitucijama. Odgovorni  su  što nisu znali! Nije   Sarajevo  Lengli, a njih  je  gore toliko da je bar neko u dubljoj vezi s nekim iz iste Koalicije - mogao da im dojavi šta se iza brda valja.

2. Ovi drugi su  odgovorni  što su  ispod  žita, tajno  udarili  šamar saveznicima. Ali, nisu kao oni, nego je  Softić  sve pokrenuo sam, a Bakir  pojma nije imao o akciji koja, kako kažu, traje godinama. Ako je to tako, zašto su ćutali o svom pravu i željama ? Pravo na reviziju presude, nesporno, postoji  i njega mogu konzumirati obije strane. Postavlja se pitanje kako je moguće sjediti  u  Skadarliji s dušmanima,   planirati  saradnju -  a s druge strane  skupljati nekoliko kutija (ne sporim možda i  jakih dokaza) dokumenata  protiv onih, koji  ti  zaneseno pjevuše na uho „Sarajevo ljubavi moja ....“ a  ti u glavi smišljaš  kako ćeš  im je*ti   sve  po spisku.

Kakav je zaključak?

Bakir mirno, kao da ništa nije bilo, pruža ruku pomirenja. Pravi se ... dobro neću da vrijeđam, mada mi je na vrh jezika.  Srbi iz Saveza dvoje. Ne znam kakva će  biti odluka GO SDS ali slutim. Ma kakva da bude odluka, oni će se međusobno optuživati. To su uvjek radili. Govedarica,  kao mali od palube, gleda jednim okom Bosića, drugim Bjelicu, a „trećim“ okom  Šarovića, koji pragmatično  i  pomirljivo   gleda u  budućnost, iako zna  da  ako sada  SDS –poklekne tj.  ostane  na  vlasti gore - na  izborima će biti  prekrižen.

Ako se, pak, povuku – što traži SNSD  i  neki  iz Saveza, biće  to neizvjesna situacija, koju je Bakir i predvidio. Raskol je neminovan. Šta će se iz toga izroditi u BiH, u ovom momentu  teško je predvidjeti. Ipak, možda je  Željka spas  tj. svjetlo u tami, ta najavljena zajednička sjednica naše i vlade Federacije.  Možda će ona, kao žena, kad zagrli, pojma namam koga – napraviti taj neophodni  most  približavanja, učiniti pokret za preokret. Ovdje ništa nije nemoguće!

Mnogi su kometarisali ovu situaciju s političkog, ekonomskog, evropskog globalnog  i svakog drugog stanovišta. I nisu rekli  kako će se ovo završiti, odnosno kako se neće završiti. Ja,  koja nisam ni analitičar, ni  prorok, evo pitam:

Šta će se stvarno promijeniti prihvatanjem revizije na presudu Srbiji, ili   neprihvatanje  iste u Hagu -šta će se realno promijeniti u našim životima? Hoće  li  ta pravda  učiniti da nestanu  izbeglički  smještaji, barake, jedno kupatilo na desetak i više napaćenih ljudi, jedan smrdljivi WC. Bijeda većine. Bahatost manjine. Nezaposlenost. Odlasci mladih. Da li  iko pomišlja na to  što će nam uskoro prekvalifikovani šoferi i spremačice davati infuzije u bolnicama, jer će iskusni otići , što će nam  političari  na javnoj sceni i dalje govoriti   „mi  ćemo  him  reći šta mislimo“. Obrazovani, pametni ljudi, obeshrabreni situacijom i nemogućnošću da bilo šta mijenjaju – će odlaziti  glavom bez obzira. Da li nama može biti bolje  kad   s v e   istjeramo na  čistac?  Da li su Francuzi i  Englezi istjerali sve na čistac ? Amerikanci i  Japanci ?

Ko se od njih javno poklonio žrtvama,  a pri  tome bio umalo  kamenovan?  

Hoće li  lica ljudi na ulicama  BiH  biti manje zabrinuta kad se desi  ta toliko željena   katarza Srbije (Hrvatske nema u toj priči, ona nema šta da  katarzira, dok slike vrba sa porodičnim stablima  jednog protjeranog  naroda  vise  kako vise), koju očekuju u BiH ? Hoće li se povećati penzije i  plate? Narod treba da misli  hoće li  se Predsjedništvo, ministri i sva ona bulumenta savjetnika, sekretarica, inih  agenata i koordinatora  za  koješta - sastati  ponovo. Teško da neće, jer  u pitanju su fotelje,  a  fotelje kod nas znače enormne prihode. Ništa  se i nikad ne radi zbog naroda. Pojedinci određuju sudbinu naroda. Onaj  ko to ne zna –osuđen je da i dalje vjeruje u bajke.

I na kraju  najvažnije. Gdje su pare ? Milijarde. Milioni. Niko ne pita gdje su pare odnosno pitaju oni koji smiju, koji stvari analiziraju iz drugog ugla. Kao Arapović, recimo. Ili  neki naši  hrabri , da  im ne spominjem imena. Opasno je,  pogotovo za one, čija leđa niko ne štiti.

Pitanja bi bilo još. Ali, kao što rekoh, sve je već rečeno, ovo je samo zrno pijeska u moru onoga što mnogi  osjećaju  i   gledaju,  ali  zbog  viših  ciljeva nikako  neće    da    v i d e, ili  zbog   straha  o tome  ne govore.

Kad budu progovorili, možda će biti kasno.