Već izvjesno vrijeme, zapravo od priprema za referendum, a kasnije i proslavu dana RS pratim istupanja na TV-u člana Predsjedništva g. Ivanića. Sada mi je sve jasnije da pojma nemam koju igru igra, taj u suštini neuhvatljivi, po svom sopstvenom, ali i mišljenju mnogih, vrlo mudar političar, čiju političku cik–cak putanju pratim i pokušavam da razumijem. Postavljam nekoliko pitanja:

Šta se promijenilo u njemu (ili oko njega) da, kao feniks iz pepela, izraste u zastupnika srpskih interesa, koji to do sada nije bio, odnosno bio je sve drugo, ali ne i otvoreni, čak sada jako borbeni, zaštitnik prava i interesa ovoga naroda. Na političkoj sceni bio je poznata profesorska figura, lagano progresivan, demokratičan u granicama koje odredi sam (što odlično znaju bivši članovi njegove stranke) dakle ni pro – ni contra – osim za sebe i svoje, okrenut svom PDP–u ali uvijek na pola (takođe potpuno bezličnoj stranci) za čiju ulogu u prošlosti u vrijeme dok je participirala u vlasti, ili bila vlast, moram reći da bi se dobar dio naše sadašnje „dobrobiti“ mogao fakturisati upravo njima.

Njegovo držanje (N1 –intervju), samouvjerenost, očigledna podrška Dodikovom kursu, za sada, isticanje samog sebe i „krivice koju snosi sam“ mene podsjeća na Dodika od prije. Što se tiče Dodika, on, pritisnut brigama, kao da gubi onaj stav srpske gromade, hrabrog, stamenog borca za RS.

Ko je koga ovdje zamjenio, ko čiju ulogu ovdje igra?

Gdje se izgubi onaj (Ivanić), do juče kritičar svega što radi vlast!? O čemu se radi kod ovoga, za srpske prilike, krajnje neobičnog političara, koga je „savezna“ OPOZICIJA izbacila na površinu, a kojoj on vidno okreće ledja, što je sterilni SDS – zaslužio, jer nije profilisao ni jednog tako mudrog i obrazovnog političara, sličnog Profesoru. Bosić je, nažalost, mislio da može da ga nadmudri! Čak i Incko, taj vrhunski BiH utopista, koji benevolentno priča o ovoj zemlji kao da pojma nema šta se u njoj stvarno dešava, sa neskrivenom simpatijom pomenu njegovo ime neku veče, takodje na N1, ali ga ne pozva na odgovornost, niti mu uputi neku posebnu kritiku.

To je rezervisano za Dodika.

Postavlja se pitanje da li je Ivanić govorio neistine o n d a sa pozicije stvarnog vođe Saveza, ili ih govori sada, nakon „preobrazbe" koja mu se desila?

Ako tek sada u sebi osjeća Srbina – pitam se kako je došlo do tog naglog budjenja. Takva masivna promjena kod osobe intelektualnog kapaciteta, kakav on ima - ne dolazi sama od sebe. On nikada ne vuče potez, ako nije prethodno dobro razmislio o najmanje desetak poteza unaprijed. Zaključak bi bio da on nešto zna , što mi ne znamo.

Činjenica jeste da mi pojma nemamo koja su pravila ove igre, u kojoj zapravo m i (običan narod) nemamo nikakvu ulogu. Osim posmatrača. Mi čak nismo ni tzv. „šmekeri „ pošto pojma nemamo ko u ovoj partiji pokera može imati četiri asa. Pojma nemamo o tome ko nama ovu igru namješta , ko su pravi igrači za stolom, kao i to hoćemo li biti žrtve hrvatske, bošnjačke , ili neke druge struje , kojoj ne znamo ni izvor, ni ušće.Ogradjujem se u ovome jer možda samo Ivanić zna šta misli Tereza M. kad je sita, pošto je ,kad je gladna, sigurno loše volje.

Jer, da nije tako, Ivaniću i njegovim musketarima (tačnije samo dvojici, ostali su namještenici u Sarajevu ili negdje po ambasadama u Evropi) ne bi palo na pamet da se ističu, da zauzimaju značajna mjesta u situaciji, koja, čini se, nikada nije bila zapetljanija. Ne gora, gori je samo rat! A rat ne odgovara onima koji su zauzeli super pozicije. Oni će dati sve da se u njih ne dira. To što nedotupavna bezlična masa, koja se zove narod, ćuti i trpi – to je usud nas sa ovih prostora.Nismo mi Rumuni da za noć preokrenemo zemlju „tumbe“ i kažemo šta treba mijenjati. Nije plavokosi Gunar mislio da se mi sudarimo sa policijom, nikako, on je nas već upoznao, nego je pretpostavljam, mislio da makar pokažemo da znamo šta ne valja.

Oni koji odlaze kupuju one way ticket. Oni koji ostaju mole se Bogu.

Na kraju sjećanje na Miloša. Ne Obilića, naravno, on je iz mita i legende - nego na onog podmuklog i pametnog, što se nosio s Turcima na drugačiji način - što reče da ako narod ćuti, treba mu još poreza.