Čak ni ugladjeni Zvizdić (kome odijelo zaista stoji perfektno, što kod nas baš i nije slučaj kad su političari u pitanju) koji se zdušno zalaže da mi, dakle BiH ovakvi kakvi jesmo, uđemo u EU ne može zamagliti stvarnost. A, ona je upravo suprotna od onoga što nam se prikazuje. Da neko od brojnih prijatelja BiH po svijetu i šire zaista želi da pomogne i „odmagli“ stvarnost taj bi već odavno 

1. shvatio da svaki od dejtonskih „bračnih partnera“ (sada u stranim dokumentima piše partner 1. i 2. , a ne muž i žena kao do sada) treba da nađe rješenje za sebe poštujući prava drugog tj. da se brak koji ne valja – razvede i to sporazumno. Dugotrajno mrcvarenje i, najzad, mržnja, koja među partnerima postaje sve veća kako vrijeme prolazi lako dovodi do „porodičnog nasilja“. Uprkos tome neko (zna se i ko) dejtonskim nesrećnicima po svemu sudeći, uporno sprema sve noviju bračnu postelju u pokušaju da ih jorgan izmiri. Ako nije bilo moguće spojiti raspukle šavove one Jugoslavije, kako je moguće istrajavati da se na silu održi BiH, voljom samo jednog naroda, dok ovaj drugi (Srbi) stalno nešto dokazuje raspisujući referendume– stalno na ivici da bude kažnjen i ucijenjen.

2. prihvatio činjenicu da je Republika Srpska ravnopravno ušla u Dejtonu u zajednicu koja se zove Bosna i Hercegovina. Pri tome R.Srpska nije nikada negirala MH - Federaciju koja naravno nije stvorena bez volje njena dva naroda! Međutim ime Republika Srpska , koje je dobila 9. januara, političkom voljom srpskog naroda jeste neporemostiv problem. Strah da će se Republika Srpska u budućnost odvojiti od BiH koji ispoljavaju političari u Federaciji i šire, pa čak izgleda i u bratskoj Srbiji, biće opravdan samo ako nekom padne na pamet da o v a j referendum zabrani. Ko će i ako će neko iz ove priče izvući političke poene (što možda i jeste nečiji cilj) manje je važno od činjenice da postoji zemlja u kojoj referendum kao demokratsko pravo jednog naroda može biti zabranjen.

Čini se da se običan narod uopšte ne snalazi niti smisleno odgovara na izazove ovog uzavrelog i politički potpuno nejasnog vremena. Običan svijet kao da se, slično preživjelim mornarima poslije brodoloma, povlači bez želje da se upušta u bilo kakvu polemiku, jer zna da na događaje koji će uslijediti nema nikakvog uticaja. Netom završeni izbori u Hrvatskoj pokazuju da je narodu svejedno šta će se desiti na političkoj sceni, kao što se zapravo ništa i nije desilo. Tamo samo nedostaje Karamarko i Milanovićev djed. Koji? Jedan od dvojice svakako.

Na kraju, sva prepucavanja o tome hoćemo li od referenduma odustati mi , oni, tj. Ustavni sud, dakle, gdje je u cijeloj priči izlaz za nuždu, pa onda predstojeći izborni delirijum - sve pada u vodu pred pitanjem svih pitanja: Kako preživjeti mjesec septembar sa 250 KM (negdje i manje) i kupiti sve što je potrebno djeci za školu ?

Pojma nemam.