Uopšte nije bitno čija je ovo misao. Bitno je da je primjenjiva. Bila i jeste u svakom vremenu, sada pogotovo, kad se identitet traži, kada se kopa po vlastitoj duši, a ništa se ne nalazi, jer iz “srca raste kopriva“ što bi rekao tužni Al Dino. Da li je ovo vrijeme, a sve su prilike da jeste, da identitet, bolje rečeno karakter čovjeka nema nikakvu vrijednost …on the contrary, za one kojiima je iznenada lakše da razumiju engleski.

Da je istina da zavidiš onome za koga znaš ko je i šta je, (dakle srpskim patriotima ljudima koji se ne ustručavaju da kažu da su Srbi i da su se borili za Republiku Srpsku na častan način, bez obzira kako ih danas zvali i ponižavali) dokaz su zlonamjerne priče jednog našeg hiperaktivnog blogera sa baby – facom (da zavara okolinu) i njegovo osvježavanje sjećanja na zločine Srba, s vremena na vrijeme, tek da se ne zaboravi, tog ratobornog, neumirenog, divljačkog plemena koje je, zamislite, dobilo Republiku, a nije iznjedrilo nikakve stvaraoce, utemeljivače, a kamoli neke epske junake, nego mračne ubice iz potaje, kojima ni do koljena nisu teroristi, vehabije, i ini posvećenici pravoj vjeri, što mačetama, noževima i eksplozivom siju smrt i strah po Evropi i šire.

Te empatijske, mada Bošnjacima neuvjerljive priče o stradanjima njih samih, jer ih priča Srbin, a Srbima se u principu ne vjeruje, jer mu oni koji ga slave u suštini zamjeraju izdaju svoga naroda, kao u onoj davnoj priči kako se jedan sarajevski Srbin preobratio u Islam, pa su vjerski oci rekli nakon obreda preobraćenja: niti smo mi (Muslimani) šta dobili , niti su oni (Srbi) šta izgubili !

Njegova igra vidi se i u tome što balansira kao igrač na žici pa daje detaljne podatke o bošnjačkim žrtvama, pretvarajuči se u pravog forenzičara, a onda samo ponekad kratko lamentira nad žrtvama Srbima. Međutim i njemu je jasno da ne pljuje Srbe dovoljno snažno , niti dovoljno često da bi ga Bošnjaci shvatili ozbiljno.

Ali, moram reći i to da ga nema, mi bismo ga morali izmisliti zbog nas samih. Kako bismo inače upoznali kritičku misao, slobodu govora da se o nama piše najcrnje i najgore! Kako bismo znali da postoje oni koji misle drugačije? Nije ovo Turska pa da hapismo 140 dekana, desetak hiljada prosvjetnih radnika, značajan broj akademika itd. O vojsci da ne govorim. Nikako! Zato priču ne treba dužiti. Bilo bi to bezvezno trošenje vremena.

Na kraju i laicima je jasno da je vidjeti Ameriku velika stvar. Odnosno stvar je velika kad se vidi Amerika! Kad tamo doručkuješ molitveno, ovamo si je … o mačku mater! Mislim naravno na nas u Republici Srpskoj. Na koga bih drugog ?! Svi drugi su već molitveno doručkovali i ručali. Večeru podobnima služe u krevetu. Onima koji nisu bili na odmoru na nekoj dalekoj destinaciji ili na nama tako bliskom Jadranu od Splita do Rijeke - želim miran Vrbas i dobar riblji kotlić. Makar nedjeljom.