Da bi neko bio novinar istraživač taj mora prvo zanimljivo, vrckavo i duhovito da piše, i što je neophodno, mora da ima dobre izvore informacija, makar iste i ne bile u prvi mah sasvim istinite . To su informacije koje čovjeka trgnu, bar onoga koji još može da se trgne, uzdrmaju ga i navedu na razmišljanje. Da li se trgnu i oni kojima je to posao, drugo je pitanje. 

Jer, narod je rekao, tamo gdje neko namiriši dim, tu najvjerovatnije ima i dima, tj. opasnog kriminala i korupcije. Primjer su ove invalidske penzije za koje okriviše dvije sekretarice – a one jadnice, bar mislim da jesu, iako su i one vidjele neku korist – ne smjedoše reći ko su glavni uzimači para iz te rabote! Zvučna su imena, pa nije zgodno da narod sazna.
Imati izvore informacija danas i jeste i nije dobro. Iz primjera jednog ovdašnjeg odličnog novinara, koji je uz to izuzetno obrazovan (to je moje mišljenje, pa me baš briga što nije uvijek prilagodljiv ukusu provincije) i veoma dobro informisan, i što reče (parafraziram neki dan zgranuti Bosić na sred sjednice GO SDS –a BL, taj zna šta treba da zna i prije nas samih - jasno je da se za to plaća izuzetno visoka cijena. Pišući ono što on piše gubiš mir, sigurnost svoje porodice, izlažeš se opasnosti da te biju, prate, progone. Postaješ crna ovca u mirnom bijelom stadu.

Šta čovjeka tjera da i pored svega navedenog opstaje u toj neravnopravnoj borbi ? Poteba za istinom. Inat. Neka luda snaga da istraješ pa makar poginuo. Odsustvo staha. Mirenje sa sudbinom kad je u pitanju supotstavljanje svemu što ima snagu i moć da te zbriše sa javne scene. Da učini da nemaš posao, da ne možeš da zaradiš platu, da te onemoguće i ocrne do te mjere da sam sebe počneš pitati da li si normalan i šta ti to sve treba.

Neki će reći možda je u pitanju podrška nekih krugova sa Zapada, Istoka, sjevernog pola, Australije, čak. Možda je on član nekog tajnog društva, sekte, kruga razbijača režima itd. Možda ga stranci spremaju da organizuje državni udar, iako će udar možda izazvati ovo najavljeno poskupljenje struje. Ja mislim da čak i kad bi imao gore pomenute namjere, nema s kim da udar organizuje, a drugo, vjerovatno bi prošao kao Ranka Milišić , čuvena sindikalna „majka hrabrost“ koja je, da bi se utješila nakon izbacivanja iz Skupštine, kupila još najmanje dva kostima iz najnovije proljećne kolekcije.
Istraživač novinar, tipa o kome danas pišem, međutim nije takav medijski lik.
Kažu da piše za novac. Kako ko naruči on tako piše. Možda !

Ali postavlja se pitanje kako bi neko ovdje u ovoj sredini, ko piše to što on piše, na način na koji on piše, a koji je jedinstven po stilu, zaje ......ciji, slobodi izraza, koji maestralno uklapa svoje očigledno sjajno obrazovanje, dakle na potpuno svoj način - mogao drugačije da opstane? Kažu, piše za one koji plate! Pa šta ! A šta rade oni koji takođe dobijaju pare za ono što rade, ali oni to rade kao i z a b r a n i prestavnici naroda s ogromnim platama, a pri tome lupetaju neviđene gluposti, ne poznavajući čak ni osnovnu srednjoškolsku lektiru, da ne govorim o tome da pitate nekoga od onih što „obnašaju„ državni posao ko je dobio zadnju Bukerovu nagradu – mislim da bi se zgranuo!

Taj proskribovani novinar po Banja Luci hoda u trenerci, ne vidim da nosi Armanijeva odijela, a o imovinskom stanju njegove porodice zaista nemam pojma. Ali, znam da jeste bogat, da ima jedno tri – četiri stana i kuću, bar jedan poslovni prostor, da školuje djecu u Milanu, da mu se žena tamo i oblači (nekada davno ja jesam u Milanu kupovala cipele i tašnu, ali ja sam tada bila prevodilac jedne velike reosiguravanjuće firme na poslu u Milanu) da čuva negdje na Kajmanskim ostrvima akcije - taj ne bi majci pisnuo nigdje ni o čemu.
Not a word, što bi rekli Englezi.
Na kraju, neko ko ima preko tri miliona ulaza u svoj blog ne bi trebalo da brine. Pa makar među njima ima i ljudi koji se s njim ne slažu. Ali, činjenica jeste da u ovo turbuletno i nadasve demotiovišuće, sumorno proljeće, koje dečekujemo pokisli i smrznuti, od nekog silnog dobra i miline, što reče nenadmašni Kočić, pijući prvu jutarnju kafu, ljudi otvaraju baš njegov blog.

P.S. Moram reći da se tekstovi koje ja objavljujem u Frontalu ne plaćaju. To je zbog onih koji misle da se sve radi za pare.