Pitanje je šta je kome i kako ušlo. Nekima je ljubav (čitaj prihodi) ušla nakon izbora, a nekima je kroz prozor izletjela čast. Mnogi među njima su stoički izdržali da ih se predlaže, pa onda bira procedurom koja liči na transparentnu, u sve moguće organe. Mnogi sami znaju da pojma nemaju o onome za šta će biti odgovorni, pa ova narodna poslovica (mada sam ja dodala drugi dio) naravno njima ništa i ne znači. Jer im je kroz prozor uletjela velika plata. Oni ionako ne brinu šta im i kako ulijeće, jer ulijeće najvažnije, tj. poveća se bankovni račun (čula sam za Bosićeve prihode, pa ne mogu da vjerujem, djelovao mi je nekada veoma nevino). Da brinu -mnogi bi se pobrinuli da ne lupetaju jezikom nad kojim se zgrožava svako ko je završio normalnu školu. Uostalom, šta ima i da brinu kad su prebrinuli, jer je sve pokriveno, popeglano, utegnuto. Jednom rječju sve se zna. Ko je koga, na koji način, kojim putem, kroz vrata, prozor, uz ljubav ili novac ili već kako, ministra namamio i onda... dobro ne moram baš sve reći. Iako čeznem da kažem.

Šta je zapravo ono što želim danas da apostrofiram?

Ministra Mektića, koji je izgleda upleten u aferu izdavanja poslovnog prostora? P. Vulina, koji nakon izbora u GO SDS –a bludi mirnoćom tibetanskog sveštenika u nekoj samo njemu znanoj nirvani, dok guru Tadić, nakon što je pročitan fenomenalan Vaskovićev tekst o opoziciji zastrašujućom mirnoćom zombira uzburkane strasti nepotrebnog tj. potpuno suvišnog cjelokupnog članstva SDS –a. Ili, recimo, mladog Radojičića „prvijenca „ SNSD-a, kako epski reče neku veče L. Petrović iz Koalicije. Igor, do juče Feniks u potpunoj ilegali, a danas vjerovatno kao iz pepela ponovo numero uno svoje stranke na lokalu. Ja nemam ništa protiv jer on jeste filmski primjer mladog, inteligentnog, redovnim putem obrazovanog, ambicioznog i nadasve drugačijeg političkog lika u ovome moru onih koji recimo kažu „na sljedećoj, idućoj sjedinici Skupštine...“ i druge bezbrojne gluposti. Nepotrebno je da navodim ko godinama lupeta i tumara skupštinskom javnom scenom . Sve u svemu ponavlja se priča da Koalicija ne jede svoju pametnu djecu. Za razliku od kanibala u drugim strankama, koji s apetitom pojedu najbolje.

Nikoga od njih ne apostrofiram, jer ne koristi.

Ovaj put apostrofiram činjenicu da u Banja Luci ne možete da odete u WC, a da vam ne traže šifru. Onome ko ne zna o čemu pišem, reći ću da u nekoliko lokala (npr. Hotel „Bosna“ Gradska kafana itd.) s tim da „mali“ Konzum uopšte nema WC, a u nekim marketima morate da padnete s nogu, ili se upiškite u gaće dok vam ne pokažu WC, jer ne možete ući tek tako da obavite ono što morate. Morate imati šifru. Šifra znači da ste popili piće ,kafu itd. i da onda na plaćenom računu dobijete šifru za WC. Dakle, vodite računa gdje ćete ući, ako vam prigusti ili vodite dijete ili unuče da piški.

"U Banja Luci ima ekoloških WC-a", reći će gradski oci tj. sadašnji glavni gradski pater. Ima, naravno, naročito oko bezbroj stambenih objekata u izgradnji , koji smrde na metar... Ali mnogi koji dodju u Banja Luku iz okoline pojma nemaju ni kako se isti koriste. Drugo, na potezu od bivše mljekare do glavne pošte, dakle čuvenom alejom kestenova, pa i dalje i šire - nema ni jednog JAVNOG WC-a. Provjerite! Dodajem da je javni WC nekada postojao u Banjaluci u parku P. Kočića i za njega narodu nije bila potrebna šifra. Nakon uređenja parka, mjesta za javni WC više nije bilo.

Zašto je ovo važno u predizborno vrijeme? Itekako je važno.

Neka znaju budući kandidati za gradonačelnike šta treba da napišu u svom izbornom planu. Nekada davno ja sam rekla u nekim novinama da bi Banja Luka između ostalog, morala da ima simfonijski orkestar itd. Bila sam javno ismijana, jer kao lupam, šta će nama to kad nemamo Spomenik palim borcima! Nemamo ga ni danas, a programa je bilo mnogo. Ali zato imamo orkestar!

Danas, kad se svim silama mnogi upinju da uđu u modernu i uređenu EU i NATO, postavlja se pitanje gdje će ljudi u Banja Luci, kao glavnom gradu RS-a piškiti? Kakav je to grad koji nema bar jedan javni WC ?! Uređen, čist, održavan kako dolikuje WC – ima prema standardima EU. Postoje, naravno, i ne samo u EU nego i kod nas hoteli i tajni klubovi za inicirane itd. u koje ne može ući svako, odnosno za koji postoje članske karte. I ne samo da bi izabrani mogli da piške. Ima tu mnogo čega drugog.

Da zaključim, svako mora moći da piški kad ga potjera. Ne iza grmlja, ne iza zgrade, ne iza prvog ćoška i saobraćajnog znaka, što je slika koja se u Banja Luci, na našu žalost, često viđa.

Ako potreba za javnim mjestom za piškenje bude riješena u dogledno vrijeme, tada ćemo mi, naša djeca i unuci, moći nesmetano ući tamo gdje sav ostali svijet ulazi slobodno. Ne mora biti besplatno. Ali, za Boga ne mora uz š i f r u. Na kraju ,trebalo bi provjeriti da li neki koji ulaze u one gore pomenute klubove /čitaj mnogobrojne organe / imaju nekakvu šifru , koji već odavno ne plaćaju ni ručkove ni večere a pogotovo ne piškenje. Radmila Trbojević