(Ili kako kod nas u BiH lud je… zbunjenog)

Oprostite mi na prostotama, ali u ovoj agendi koja nas poklapa svom snagom ja ne vidim neki logičan izlaz za narod, a pitam se da li izlaz vide i oni koji čekaju da im na vrata pokuca Mektić odnosno SIPA. Što su naravno dva potpuno različita izlaza. Mektić bi pokucao, tj. udario svom snagom na kriminal, to je jasno, ali je pitanje da li mehanizam, u kojem pojma nemam šta piše kao i mnogi drugi, odnosno i da imam ne bi ništa koristilo, jer je on i napisan tako da se ne razumije, dozvoljava Mektiću da SAM ide protiv SVIH. Šta zapravo mislim, ako misliti danas uopšte ima smisla ?! Naš (običan narod) obuzimaju trenutno dvije jednako jake struje:

1. Prva po kojoj smo umreženi u mehanizam koordinacije bez obzira ko i kakakve primjedbe imao, jer je ona (koordinacija) već predata tamo gdje treba, samo se čeka da MMF dadne neke pare. Put nam je, čini se, jasno zacrtan Zvizidićevim neobičnim mirom, pa se iskreno pitam je li Rotarijanac, Zen budista ili ga svakodnevno sediraju nekim dobrim biljnim čajem kad može tako lijepo počešljan i uređen, ko curica, (zgodan muškarac nema šta) u ovakvom okruženju ostati miran. Čim oni kažu da nas hoće, jer smo dobri - mi dolazimo raširenih... dobro, ruku.

2. Druga, isto tako moćna, bujica vodi nas preko Drine, odnosno direktno u maticu, kao pritoku koja nema drugog ušća, u majčinsko krilo Srbije. Čini se da je naša želja da se smjestimo u njeno krilo veća nego što je želja naše majke da nas tamo primi. Nemojte misliti da je nekad bilo drugačije. Sjećam se riječi Prvog predsjednika Republike Srpske na jednoj sjednici Skupštine, sada parafraziram, koji je rekao da majka Srbija i ne zna kolika je naša ljubav prema njoj, ili nešto slično. Onaj ko nije bio izbjeglica u Srbiji, a ja jesam (uz dužno poštovanje drugačijih iskustava) zna o kakvoj ljubavi se tu radi, jer smo baš mi izbeglice iz Bosne bili i jesmo u Srbiji krvi za sve njene probleme.

Rastrzani tako bujicama plovimo kao neki moderni Odiseji, tražeći da se sretnemo sami sa sobom tj. da nađemo svoju Itaku. Više se ne može upaliti TV, a da se tamo preko Drine ne vide bratski zagrljaji i čuju govori puni nacionalnog pravoslavnog naboja. Razumljivo, tamo su kupljeni stanovi, vile, imanja, i možda i milioni naših političara. S druge strane Srbija se žrtvuje da bi nama u Srpskoj bilo bolje. To vidimo svaki dan. Daje pare u Srebrenicu, neka daje. Treba. Nama svima treba para. Ali, para nema. Kad bude više para, možda će ih biti i za naše borce, invalide i žrtve rata.
Jedna mala digresija. Ja sam lično bila svjedok događaja kad je jedan političar tada potpredsjednik Vlade, koji više nije među žIvima, a koji je rođen u srcu Šumadije (od majke predratne učiteljice, mislim prije NOB-a i oca predratnog zagrebačkog pravnika, takođe prije NOB-a), koji je doslovno obožavao Srbiju, ali je na granici na Rači jedne davne godine u sankcijama, koje je uvela majka Srbija i tadašnje rukovodstvo, opsovao mater jednom policajcu, pljunuvši na t u granicu, jer mu ovaj nije dao da uđe u rodnu Srbiju. U kojoj mu je ostalo i dan - danas stoji, par kuća i ogromno imanje njegovog dede Branka , solunskog borca.
I šta ? Ništa. Nakon silnih putovanja u maticu, nakon grljenja i bratimljena izgleda da nama ovdje i p a k ostaje zgodni Zvizdić. U protivnom ostaje takođe zgodni Čović. Mi takođe imamo zgodnog Dodika. U ovome posljednjem slučaju (mislim i na Čovića i na Dodika) na ona gore pomenuta vrata možda i neće kucati Mektić.
Suštinski, zagonetka iz naslova znači da se uvezujemo na svim nivoima u BiH, pod Bordom direktora, tj. Savjetom ministara. Predsjednik Borda Zvizdić kaže da smo uvezani. Naš Predsjednik Dodik više ne kaže da nismo, ili bar ne onako žestoko kao do sada. Cvijanovićeva kaže da Zvizdić nije bio kad je bio i da se nisu zagrlili, tj. da jesu, ali ne zbog koorodinacije. A Savjet ministara, entitetski magovi, agencije, pomoćnici, zamjenici, sekretarice, savjetnici, vozači – su već odavno umreženi. Koordinacija njima ne treba.