Nije ni kod Bugara danas nakon ulaska u EU puno drugačije. Ovaj naš prostor tj. Republika Srpska (kažu da nije naš, nego je i njihov - a znamo da njihov teško da može ikada postati i naš tj. Zajednički) pun je ljudi jakih leđa. Čisto prevaguju leđa u odnosu na ono malo mozga što je ostalo u usijanim glavama spremnim da obuku i ludačku košulju, ne bi li se dodovorili EU i uvukli tamo gdje se uvlačiš samo ako te natjera tvoja nastrana priroda. Međutim, i laicima je jasno da se ovdje ne radi o leđima u smislu dijela tijela, nego se ovdje radi o osobama čija leđa tj. pero, podupiru oni koji se staraju da n i k a d a, ama baš nikada ovdje ne progovori ni istina ni elementarna volja a to je da ONI jednom dođu na naša stratišta – da ih makar spomenu. Da ih ne blate i ne vrijeđaju, ako ih već ne priznaju. Samo da probaju, možda bi sve bilo drugačije, pa bi zajednička nam BiH mirno mogla da udje u neku novu svijetlu istoriju.

Evo, samo nekoliko teza koje su poduprta leđa (donji dio tijela) tj. navođena pera napisala, a ostala čitava :
- da u RS i ovoga 9. januara neće biti spomenuta sva nedjela srpskih zločinaca prema drugim narodima, evo već nekoliko hiljada dana od proteklog rata
- da je RS p a l a zato što sa trotoara, za Boga milog, nije očišćen snijeg
- da treba razmisliti da li MI možemo da volimo RS jer njeno sadašnje rukovodtsvo nije dobro, odn. loše je, i konačno
- da li smo Mi svjesni da nemamo pravo na ovo što imamo, niti nama Srbima treba Republika, jer MI nju (RS) nismo stekli, ni zaslužili (a BiH JESMO), niti je smijemo slaviti, niti nam ko treba doći u goste na praznik, a pogotovo ne tamo neko iz Srbije, pogotovo ne Vučić i Vlada (a u Srebrenicu jeste trebao doći da pogine), jer to ljudi u BiH zajedno sa Ivanićem ne vole – sve to zato što Dodik (kao vrhovni Manitu nas Srba) neće dobrovoljno da se preda čudesnom Saveznom Sudu pravde u Banja Luci .
- jer, tek će tada ova, sada nikakava, RS imati smisla, nastaće blagostanje kakvo je nezapamćeno od rata pa na ovamo. Blagostanje treba da nam donese Bosić i ekipa iz Saveza. O n i će dobiti kredite, njima će se okrenuti medjunarodna zajednica. Nastaće novo doba. I sve će dobiti smisao. Radnici će biti srećni. Mišićku neće niko tući. Mladi neće odlaziti. Jednom rječju – RS će biti Eldorado.

Svi odgovori pojedinačno bi me zamorili, a ja ne volim da se previše zamaram o praznicima, mada sam s lopatom u rukama na Badnje veče, zajedno sa komšijama kao što je i red, hrabro čistila snijeg. Što da ne! Neće valjda da g a čisti Gavranović i veliki Manitu, u malom traktoru Službe spasavanja, s dečkom jedva doraslim da drži volan! Koji je radio cijelu noć za dvadeset maraka! Ima G. preča posla, mora obići gorske službe spasavanja od uznapredovale nepogode u samoj Opštini –Skupštini.

Ali ON nije razlog za p a d moje ljubavi prema RS. Nije ni veliki Manitu. Nije ni Banja Luka okovana smetovima i ledom. Nije ni Majkićka s otpremninom. Nije ni Bosić ni njegove parole o borbi protiv kriminala. Ni njegova družina zakletih boraca za pravdu. Nije ni Tadić ni njegove hiljade maraka. Nije ni Cvijanovićka, koja trepće kao dijete kada ga ruže. I svi oni drugi. I niko od njih .
Parole ?! Nekima jesu. Koje ONI ne vole da čitaju.
Baš me briga !

I otac mi je klicao s puškom u ruci i majka mi je hrabro klicala parole,slobodi. Doduše nekada. Zašto ne i ja. Republici Srpskoj . U koju sam došla spasavajući živu glavu.
Iz o n e BiH.

Naime , te davne 1992 godine izbjegla sam smrt samo zato što smo (tada je bio uz mene i poslanik prvog saziva naše Skupštine, pa je ovo svojevrsni memento i zahvalnost njemu na brzoj reakciji) bili samo koji sat brži od Ćele Bajramovića.

Zato. Republika. Nije pala. Nego stoji.
Poduprta našim grobovima.