Malo kasnim s ovim komentarom, jer sam zauzeta čišćenjem kuće i pripremama za nadolazeće praznike, za koje, ako želite da ih dočekate i ispratite ljudski, trebate platu koju imaju srećni, npr. cca. 7.000 KM, zauvijek mladi Ognjen Tadić u Sarajevu. Onaj koji opravdava nezarađenu platu svoga šefa kabineta. Ovaj opet sebe upoređuje sa doajenima politike/prof.dr. Kecmanović /kojima on nije ni do koljena! I sve plate kakve imaju znani i neznani heroji odbrane domovine za govornicama Skupštine i ove - i Parlamenta gore. Koji kad zagusti trče ovamo i ovdje daju izjave kako o n i jesu za RS, ali onakvu kakvu zamišljaju da bi se m o g l a svidjeti onima gore. Za RS koja će imati pojačanu zaštitu opozicionara od ubiiiica i progonitelja svih vrsta. Je… š priču, prijetnja je prijetnja, iako je Predsjednik, samo dan kasnije, smiješeći se zagonetno, poželio Bosiću sve najbolje u Novoj godini. Ovaj ne vjeruje. I sprema se za svaki slučaj. Onaj ko nije iskusio rov zasjede, bitke itd. taj se boji i svoje sjenke. Dobro, ova sjenka je istina nešto veća od obične, ali zar se vođa najjače opozicione stranke toliko uplašio da mora j a v n o da obznani da sada ima s v o j u ličnu zaštitu. Ja, recimo, mislim da se Čavić ne bi ni okrenuo na bilo kakvu prijetnju, pogotovo ne Predsjednikovu, iako mislim da je Bosiću nije izrečeno ništa ozbiljno. Jer, kad nekom stvarno želite nauditi tj. ubiti ga, tada valjda o tome ćutite kao zaliveni. Majstor , uvijek smrtno ozbiljan i sada vidno uplašen, mogao bi da mjesto vođe ustupi drčnom Čaviću, ili čak mladom preletaču Šukalu, da konačno otvore perspektivu pobjede. Koja je hladna kao udaljeni Istok, ali i sve udaljeniji Zapad, mada se njima čini kao na dohvat ruke!

Ali, zato Kesić ima rješenje ! Odmjereno i promišljeno, baš za lude poput nas. Za nastupajuće praznike. On nam dođe kao američki Djed mraz, koji u punoj torbi poklona nosi šarenu lažu za Srbe. Nama i ne treba ništa drugo nego puške u ruke pa kom obojci kom opanci. S tim što bi on, kako reče mladi M. Grmuša u sjajnom tekstu o ovoj temi, bezbjedno udaljen , duboko empatisao sa srpskim narodom. A zlosrećne srpske majke umjesto na nastave ženiti sinove u miru, ili ih spremati da naukom i znanjem nekad u budućnosti pariraju hohštaplerima, koji nas bez znanja i mudrosti guraju u ponovni rat, i dalje treba da skupljaju pare za crninu i svijeće.

Šta je alternativa pitaće oni koji napadaju one Srbe koji uporno brane RS.

To je legitimno pravo da imamo RS, jer je ona stvorena voljom naroda. Treba Izvesti na scenu prave političke junake. Junake poznavanja Ustava, Dejtona, i „duha“ i teksta( ja sam lično prevodila tekst na srpski jezik, nije to bio nikakav DUH nego mirovni sporazum), junake mudrosti i iskustva – ali one koji imaju muda da stanu na crtu onima gore i svima drugima. Naši junaci vremena ne mogu biti ljudi kojima ne vjerujemo, kontraverzni bisnismeni i tajkuni koje smatramo kriminalcima, koji su kupili stanove van Srpske i u obližnjem Beču, pa samo čekaju da ovdje zagusti i da zbrišu s milionima, kud koji. To bi morali biti neki novi ljudi, neko koga za sada nema na vidiku.

Za početak, treba učiti od naših komšija kako se boriti za svoja ubjeđenja. Istina, međunarodna podrška je još uvijek na njihovoj strani. Naše hapse svaki dan. Njihovi, eventualno, prenoće noć u zatvoru. Međutim, ništa nije trajalo do vijeka, pa neće ni to. Nama preostaje da se borimo djelima, a ne puškama, dokazima i argumentima, ili ako to ne pomaže, treba raditi isto što i oni. Treba izmišljati, plesti spinove sa strancima koji su na našoj strani. Komšije za političku propagandu imaju mlade obrazovane i obučene lavove, ali i stare nepomirljive vođe, koji su uz to s v i redom Bošnjaci tj. Muslimani, ili ovi zapadni, kad zatreba svi su samo Hrvati. Mi na javnoj sceni imamo mutave, bezoblične kukavice koji se plaše svoje sjenke. Kakva sramota!

Ni Bosić ni Kesić nisu, dakle, junaci našeg vremena. Jedan nariče nad teškom sudbinom vođe cijele Opozicije, a gura Mišićku da se tuče s policijom (kad bi ovo z a i s t a bila istina o stvarnoj borbi ove sindikalne heroine, ja bih javno promijenila mišljenje o njoj) , a drugi, naturalizovani američki debeljko potpuno hladan govori da bismo mi Srbi trebali da se sukobimo braneći se tj. da ponovo ginemo dok nas ne ostane „za ispod jedne šljive“. Kakva pamet !

Na kraju, ko bi to trebalo da lobira za nas?! Nema takvih ! Mi, recimo, nismo dali da Novak Đoković dođe u Banja Luku i izgradi sportski centar - da ne bismo izgubili čuveni put na Banj - brdo za šetnju i rekreaciju, a pri tome nema više ni jedne zelene površine u samom gradu na kojoj ne čuči po jedna privatna zgrada za izdavanje. Mi nismo rekli gradonačelniku Gavranoviću da ima 48 sati (samo koji dan duže) da bagerom p r o b i j e novi stazu pored postojeće ceste za trkače na duge staze ili šta god bi već trebalo, a da nam dođe proslavljeni junak našeg vremena. Danas do motela posjetilac treba pješačiti kilometre i vući kofere ako želi da tamo prenoći. Šta je nas to briga! Neka noći napolju, ispod Banj-brda. Da vidi ko smo mi, p r a v i, Banjalučani kad se zainatimo! Ali, mi, takvi kakvi smo - nikome važnom u politici nismo k o n a č n o rekli da nešto hoćemo, ili da nećemo. MI nešto čekamo! Pogotovo oni koji su u kafićima sjedilli i gledali šta se dešava oko njih – dok su drugi probijali kordone ka Skupštini. Reći će da je to s v e besmisleno, jer se ništa ne može promijeniti. Možda i jeste ali zato nama EU (čitaj Amerikanci), nose u torbi poklone na neviđeno - kakve i zaslužujemo!