Iznenadni i potpuno neočekivani politički obrti, nezamislive promjene, svečano data pa pogažena obećanja itd., dostojni su nekog američkog trilera za koji zaista treba imati želudac. Kome je sada važno ko će biti potpredsjednik Skupšine RS, ako deklaracije nemaju nikakav značaj? Šta ćemo sa referendumima koje smo zagovarali, ali o kojima se više ništa ne čuje! Ništa!

Najnoviji dogadjaji bacaju sjenu i na (očigledno nepotrebno) pitanje kako će vodeći bard opozicije da preživi bez primanja u Skupštini? Ne mogu ni da zamislim kako bi to izgledalo da on izgubi sva primanja i ostane samo na onome što prima iz Skupštine. Zato je zaprepaštenom Govedarici i snalažljivom. Mihaljici stala knedla u grlu kad su odgovarali na postavljeno pitanje o žrtvovanju svojih skupštinskih primanja. Iz toga se može iščitati da ti ljudi stvarno nemaju nikakva druga primanja?! Postavlja se pitanje ,šta bi oni (ali i mnogi drugi rezidentni ,tj. doživotni poslanici) radili kad bi morali da rade ono za šta su učili škole u nekoj novoj situaciji?! Kako bi bilo odjednom skočiti u ralje života i početi zaradjivati plate kao sav normalan svijet, odnosno oni koji dobiju plate!

O ovim i sličnim temama neću da pišem makar do iza praznika, uvodim moratorijum na političke i socijalne teme, jer ovo što se sada dešava zaista liči na galimatijas u kome se ne zna ni ko pije, a pogotovo ni ko će platiti ceh. Koji su razlozi?! Ništa posebno. Jednostavno, to mi je dosadilo.

A i čini se da narod, sluđen od obilja analiza svega i svačega, sve više interesuju teme kao što su seksi afere poznatih, ko je gay, ko je pola-pola, ko ima apartman za časove “odmora”u hotelima u gradu i šire, ko lovi maloljetnice, a ko maloljetnike, te ko kako nabavlja kokain. Koga danas briga ko je ukrao milione, ko je sklonio zlato van granica ove napaćene zemlje?! Ko će kuda ako zagusti itd.

I, tako, odlučna da odustanem od svega aktuelnog i neko vrijeme mirujem u tišini misli, neko veče umalo ne padoh sa fotelje (bečki antikvitet ostao od tetke koju je ponijela u izbjeglištvo iz Jajca u B. Luku ovoga zadnjeg rata, zajedno sa diplomom Sorbone iz 1932 g.) imala je, naime, kraljičinu stupendiju kao najbolji djak Gimnazije u Gradišci koju (diplomu, a ne fotelju) je nosila i davne 1941., kad je iz St. Gradiške pred pobješnjelim ustašama bježala s majkom i bratom preko Save u Beograd, odakle je kasnije u Bosnu donijela tu pomenutu fotelju. Rekoše i ne trepnuše da je ogromna potražnja za turističkim aranžmanima za egzotične destinacije za praznike i da je već sve rasprodato! Trgnem se zatečena i samu sebe upitah : A terorizam? Strah! Padovi aviona! A ,onda mi bi jasno. Strah je za kukavice, a ovi su hrabri. Svaka im čast.

E, za one najglasnije, prevejane majstore, iluzioniste i tihe “šahiste” i sve druge srećne i prebogate folere i folerantkinje i “ vrijedne “ biznismene , a koji su već uplatili one gore pomenute aranžmane, možda bi najbolji lijek za bolest od koje će patiti danima kad se vrate, najčešće je to dijareja od egzotične hrane na koju nisu navikli, a foliraju da jesu, bio n a š domaći kiseli kupus, tačnije bistri rasol uz dodatak takodje domaćeg ljutog rena, kao dokazani narodni lijek za mamurluk, bez obzira što je tako profan, tako seljački bezvezan. Ukus rasola opor - a istovremeno nekako sladak metafora je naše bezbrižne prošlosti, za kačice i buriće u podrumima i ostavama one nekadašnje najgore zemlje na svijetu. Pasulj sa suvim mesom i domaći hljeb zamiješen majčinom rukom- kako to lijepo zvuči ! Ovi današnji novi političari kojima tamo negdje serviraju sušene skakavce i žablje batake u sosu od divlje orhideje - žele ubrzano da zaborave svoju, krajnje jednostavnu prošlost . Što prije to bolje . Važno im je ovo što je sada, a ovo sada gubi važnost u odnosu na ono što bi mogla, ako sve ostane isto, donijeti budućnost.Koga je briga ko će plaćati ogromne dugove! Neka o tome brinu vanzemaljici.

Onima koji će ostati ovdje želim sve najbolje za nastupajuće praznike.