Politička situacija, usložnjena izjavama, nadmudrivanjem, etiketama ko jeste, a ko nije veleizdajnik i rušitelj svega što je postignuto za RS Dejtonom, koja /RS/ svakoga dana gubi dio svoje demografske supstance odlaskom desetina mladih u bijeli svijet, što očigledno niti koga zanima niti brine, ili narodski rečeno, političare to ne brine baš kao da im je u peti, ili ispod onog dijela tijela, koji se umara sjedeći na masažnoj stolici u autu, koja se usput i grije, jer su to navikli vozeći se po šumama i gorama domovi, čiji politički mladunci, možda još nevina “brčkala“ jedva naučiše da pravilno izgovaraju riječi svoga jezika, a da naravno pojma nemaju o nekom drugom stranom. Uzburkana situacija sve više prijeti da ukine svakodnevne teme koje zanimaju nas obični svijet. Evo, ja, penzionerka, bez političkih ambicija pa zato, i bez toliko potrebne političke distance i uvijanja, želim da ovom prilikom komentarišem jedan zaista pažnje vrijedan događaj kad je u pitanju ekonomija u RS, a možda i šire.

Radi se naime o toalet papiru! Mnogi koji prate moje blogove pomisliće da ja skrećem na bizarnu stranu problema, udaljavam se od latinskog jezika i razmišljanja o pitanjima koja ne mogu riješiti, u čemu će možda imati pravo, te se bavim stvarima koje su ovome, ili bilo kojem drugom društvu, od sekundarnog značaja... Ali, nije baš tako.

Nedavno na TV vidjeh neobičnu sliku. Neka fabrika, neki pogon i žene koje pažljivo biraju male krastavce na nekoj pokretnoj traci i slažu ih u tegle! Ne znam da li se radi o “Vitaminki” ili “Savi”, uostalom to i nije važno. Važno je to da više nema na TV-u ogromnih rolni jednoslojnog ili višeslojnog papira, koje radnici režu i prave pakovanja toalet papira, a reklame uporno ističu tetu Violetu kao paradigmu ili metaforu, kako vam se više svidja, našeg ubrzanog ekonomskog razvoja. Ta slika mi je dugo lebdjela pred očima, kao da se u RS ništa drugo niti se radi niti proizvodi.

Nehotični prilog o zimnici na TV-u, meni je dao novu ideju, koju moram podijeliti sa onima koji primaju penzije i nemaju plate 7.000 KM. Ovo se može nazvati i nekim mojim KNOW HOW – iz teorije tako poznatim našim novim, duboko mislećim ekonomistima kao ZNATI – KAKO, ali koji pojma nemaju kako da nas izvuku na površinu i učine nas dostojanstvenim građanima, što smo bili. Više nismo, niti ćemo izgleda dugo biti.

Ja tvrdim da ima nade za našu posustalu privredu, ako mi obični ljudi nismo posustali. Ujedinomo se i okrenimo pravljenju zimnice. Bacimo se na prodaju naših autentičnih proizvoda. Znam da to neki već rade u kućnoj radinosti i prodaju onima koji više nemaju vremena ni volje da sami prave zimnicu, a vole da jedu domaće i mogu dobro da plate.

Ali, učinomo to javnim. Objavimo našu namjeru u sredstvima informisanja. Pravimo dakle domaći ajvar sa patlidžanom, sokove bez konzervansa, pekmez od svih vrsta voća, jer jedna tegla dobrog džema od kajsije košta kao jedan dan prosječne penzije, pravimo u garažama, napuštenim buticima, poslovnim prostorima trapove za krompir i kačice kiselog kupusa, onog koji ima rasol koji se može piti, a ne onu smrdljivu otopinu soli koju kupujemo iz raznih krajeva nekadašnje domovine. Unesimo kazane za pečenje rakije u napuštene hale i bacimo se na proizvodnju onoga što najbolje znamo. Nama je svima veoma dobro poznato šta nas je kao narod održalo i kako smo preživjeli najgora vremena. Pecimo uštipke, pravimo pite, kljukuše itd. i nećemo gladovati. Pravimo rakiju u Pretis – loncima za domaće potrebe, ako nemamo kazane, pravimo dobro obezbjeđene pušnice za sušenje mesa /svinjskog / ako kojim slučajem neko bude sušio nešto više od šarana za Nikoljdan.

Dakle, bez obzira da li će biti ili neće biti referenduma, hoće li se Srbi sastati ili neće, hoće li se desiti ili neće nešto prelomno, jer smo mi na prelome već navikli, kao napr. povećanje cijena struje ili ko zna šta još – nama osim zajedničke akcije pravljenja zimnice, preostaje još jedino da na jesen dočekamo izbjeglice. I u tom slučaju onaj gore pomenuti sušeni šaran i sok od jabuke biće odličan izbor.