Nikako. Bar ja ne mogu. Ne bi trebali svi mi koji smo doživjeli te pobjedničke junske dane i dočekali momke iz 16. te, nakon proboja Koridora, ispred “Boske“. I danas, ponekad dok čekam autobus, ispred očiju mi zaigraju tenkovi kako oru asfalt ulice kojima danas jure AUDI –i, BMW –i i druga vozila, i vidim, za tren, momke kako mašu nama građanima, koji su se slegli u Banja Luku sa svih stana.I osjetim jezu niz leđa.  

Zašto?

Zato što su ti heroji, čestitog lica i vojničke časti, iz banjalučkog Korpusa (naravno uz pomoć drugih jedinica), da ih ne nabrajam, otvorili put tj. koridor prema Istoku, jer sa Zapada pomoći nije bilo, a bez kisika djeca su umirala tog užarenog juna u Banja Luci, pa je Korpus morao krenuti u bitku Života, drugačije nije moglo! Spas baš kao i ovih dana, izbjeglicama koje mijenjaju demografsku sliku stare, katoličke Evrope, kako kaže Viktor Orban dovlačeći vojsku da odbrani Mađare od Muslimana, bio je na Istoku, u pravoslavnom dijelu te iste stare Evrope.

Prvu hranu, toplu odjeću i ljudsku riječ dobili su u Srbiji.
Da li je to neko negdje istakao, pohvalio ?! Da li takva Srbija može postati dio Evrope prije 2020 godine? Ima li nade za Srbiju poslije ovoga?

Teško !

Svi oni u Banja Luci, na koje je mislila Predsjednica Hrvatske, jer ona vjerovatno zna šta je mislila – za razliku od naivaca koji vjeruju da ona ne misli ono što govori – ljuto se varaju. Ona je jasno izgovorila ono što je politički cilj njene partije, onog dijela njene družine, koji posvećeno, skoro u transu sluša Tompsona ! Ona je, istina, bila u prolazu kroz Banja Luku, gdje i nije trebala biti toga dana. Svakog drugog dana mogla je biti dobro došla u ovaj otvoreni grad. Jasno je bilo u njenom obraćanju Banja Luci da smatra Banja Luku svojom dragom Banovinom, koja je tako blizu a sada tako daleko od zapadne kulture. Skoro pa na dohvat ruke. I da BiH kojoj daje podršku, vidi u Evropi i u NATO –u.

Na koju Banja Luku je mislila ?

I da završim. Može li se prirodnom smatrati gravitacija, recimo Kozarčana, ka Jasenovcu, ili gravitacija Motika ka .. ili Mrkonjića ka …. Ne bih da nabrajam. Te teme bi možda trebalo zaobići, jer tu vrstu pomirenja zagovaraju oni koji vjeruju da se promjene stvarno dešavaju. Ovo je novo vrijeme, naravno. Vrijeme susreta, grljenja tapšanja po ramenima. Bilo bi, ako ništa mudro, makar sve prećutati.

Mada, nekad dok čekam autobus br. 10, a čeka se dugo, ja ponekad kao u magli vidim garave momke, neki možda i nisu među živima i njima nesrećne majke i žene pale svijeće, jer im to jedino preostaje na dane sjećanja, čupave glave mladića koje vire iz kupola tenkova, kako mašu.. I čujem im glasove, gromke, muške, zaglušujuće glasove
Mi smo 16 -. ta G a r a v a……………. 

I ne mogu, niti hoću da zaboravim.
Neka zaboravi ko može. I neka gravitira kome hoće.
Ja gravitiram srcu.