Nevjerovatno je da je umro takav čovjek. Mora da se i smrt iznenadila.

(M. Jergović)

 Poslije ovih  Jergovićevih  riječi skoro da ne bi trebalo išta više napisati o Arsenu Dediću, kantautoru, gospodinu, umjetniku, metafori svega lijepog što muzika može dati čovjeku, koji ima srce i dušu da je sluša i razumije.  

U poplavi ovoga užasa što naše mlade generacije slušaju, (samo je malo  izuzetaka koji  se u ovo ne ubrajaju), nazovi - pjevača što i ovo malo lijepog što nas drži na površni srušenoga svijeta i izgubljenih iluzija - bezobzirno, najužasnijim šundom koji postoji - prljaju ono što se zove muzika - negdje u daljini čujem Arsena, nježne stihove pune  emocija, balade o ljubavi, djevojaka koje je violio, djetinjstvu, didi i njegovom koporanu, moru, soli... Ta lijepa pjesnička riječ, taj gospodski, nenametljivi svjetski štih koji je nosio lako i nenametljivo - se ne stiče vremenom. To ili imaš ili nemaš u sebi. A Arsen je toga imao, a nije ničim mahao, niti se time previše gurao. Bio je i ostao pravi dalmatinski gospar.

A mi danas samo što se ne ugušmo u poplavi golih stražnjica, silikonskih usana i grudi,  pedera i transvestita koji pokušavaju da nas usreće mutiranim glasovima, koji liče na  grebanje i urlanje. Navučeni smo na bizarno ljuljanje kukovima polupismenih pjevačica, bez talenta za pjevanje, koje su jedva završile frizerski zanat - a njihove pjesme opisuju  sve od pečenja rakije i svinjokolja u selu gdje su rodjene, do uživanja u vašarima, grlima  punim stihova o rodjenju sina i kćeri (sve po narudžbi), od svadbe pa sve do sahrane -   od susreta brata i sestre i snajki i zetova u tuđini u Australiji ili Kanadi - od pjesme o kamionima i šoferima, do pjesama Dare Bubamare u uskim haljinama iz kojih kipe obline - i njoj sličnih. U  tom i  takvom bjesomučnom okruženju mi otupjeli kao stoka, kao obezglavljena rulja (koja živi od politike i za politiku) počinjemo da prihvatamo činjenicu da kao zombirani tonemo u beznadje, u  nepostojanja nečega  što bi nas  u  umjetnosti, muzici, kulluri uopšte, ohrabrilo i motivisalo da živimo... I tako ulazimo u zonu sumraka, iza kojeg je samo trun  do potpune tame.

To je naša istina koju niko ne može poreći, bez obzora koliki i kakvi patrioti da smo.  

U  carstvo  nebesko, u susjednoj Hrvatskoj, ode  Arsen, taj  pjesnk duše, šibenski  flautista, sin srpskog  sveštenika, muž Gabi Novak i divni deda  svojih unuka. Pravi gospodin, poznavalac života i  ljubavi, bard koji je znao pisati dobre note - koga je punog srca slušala moja generacija. Mi, koji smo udahnuli miris njegove kuće pored mora, mi tadašnje djevojke, koje smo bile njegove Ines, Milene koje se nisu davale bez ljubavi, mi jugoslavenski momci i cure, koji smo kao ferijalci u šatorima doživljavali najljepša ljetovanja svoga života (danas ljetovanje nema smisla ako nije u Zrću  ili nekom fensi  mjestu, na Maldivima ili Tajlandu) uz njegovu  muziku smo se voljeli, ležali  pored mora i udisali miris soli, ljubili se u zalasku sunca i uživali a imali smo tako malo. Nismo željeli  tada  ni kuće, ni  brza auta, ni bogatstvo. Ništa. A imali smo sve.

Naravno ,to tada nismo znali.

Mi smo slušali  Arsena, Dragana Stojnića, Kemala Montena, Mišu Kovača i mnoge druge pjevače iz one nekadašnje države -  i nismo pitali ko je ko, odakle je, ko mu  je otac i majka, slušali smo, da  ih ne nabrajam, sve  one koji su imali šta da kažu a znali su da pjevaju.

I na kraju ovoga pomena da kažem da  je on,  Arsen, bio NAŠ. Ne samo hrvatski, i  ne  samo zagrebački. On  je bio i  beogradski i sarajevski i  italijanski i, ako hoćete pravi  svjetski umjetnik. .

Bio je jedan. Neponovljiv.

I na kraju, kao cvijet na njegov grob da stavljam, pišem  riječi pjesme koja je meni lično  najdraža:

“Sve bilo je muzika

u ljubavi s njom...

da l stvaran je bio cvijet na dlanu mom...“

Počivaj u miru poštovani maestro, prijatelju muza.