Ljepota neke osobe, bilo žene ili muškarca, naravno, veoma je kompleksna osobina i nije najvažnija, ali kao što reče davno neki mudri starac – lijepa djevojka ne mora biti i mila, ali mila djevojka je i lijepa. 

Kako se ova divna rečenica može primjeniti na Ramiza Salkića? Nikako. On sigurno nije ni mio ni lijep - ali ni dobronamjeran prema Srbima. Ko je Ramiz? On je potpredsjednik RS iz reda Bošnjaka – neko ko bi trebalo makar prividno, ponekad da zastupa interese entiteta u kome tu ulogu obnaša. Bilo bi to logično, ali nije. E, i on, nedavno, komentariše mogući referendum u RS. Podjimo redom.

O glupostima koje o referendumu pišu naši dušebrižnici, o strahovima i noćnim morama nas u RS - koje nam oni predviđaju, o strašnim posljedicama koje nas čekaju, o kaznama za one, koji misle da se neće ništa desiti ako mi ostvarimo svoje pravo da kažemo šta mislimo o pravosuđu u BiH – napisano je mnogo tekstova i svakakvih komentara. Od toga da, kao, svjesno ulazimo u rat sa cijelim svijetom – do toga da nas više neće ni biti. Zajedno sa onim političkim partijama koje su za referendum.

Izgleda da samo mi u RS moramo ćutati, puni strahova da nas neće voljeti (a šta god mi radili oni nas ne vole, niti će ikada), patologije koja kaže da su svi Srbi četnici tj. zločinci (kakav ISIL, ta grupa koljača u crnom su male mace za Srbe) puni savjeta kabinetskih kukavica, onih koji se kao mudraci javljaju da nam kažu kako mi treba duboko da razmišljamo šta će od nas biti sutra - ako izadjemo na referendum.
Ako je sve ono što (puna užasa čitam u komentarima o Srbima na društvenim mrežama širom svijeta, od Norveške, preko Njemačke sve do Floride i dalje - za Bošnjake isključivo Ramiza S.) neupitna istina - pitam se zašto uopšte neko normalan misli da mi možemo živjeti zajedno? Ili, da budem jasnija, zašto se čestiti ljudi, žrtve, paćenici Bošnjaci - ne odvoje od svojih ubica? To bi bilo najlogičnije i prema onome što pišu i govore - s nama ne bi trebalo živjeti više ni trena. Ni sekunde! Što onda ostaju? Šta je to što oni žele? Ukidanje RS ? Izvinjenja, plač udaranje u grudi, čupanje kose, rezanje žiletom – cijeloga jednog naroda!? Mene je otac jednom odveo na Garevicu (pored Bihaća), pokazao mi mjesto užasa za njegove rodjake, stričeve, ujake, i nikada više - a ja nikada u životu nisam prijetila nikom, niti sam nekoga mrzila. Hapšeni su mnogi Srbi hapšene su i osuđene vođe, šta još treba da se desi da uminu riječi mržnje? Ko to treba da klekne i primi završni udarac? Imaju li šansu djeca rodjena, nakon rata u BiH da opstanu u njoj? Kad jednom, nekada, oni što pišu o mržnji i osveti shvate da je bio rat, strašan, bratoubilački, da tada govori oružje – a ne razum – tada će možda za nas biti prekasno.

Čak je i dobri S. Puhalo pokušao da kaže nekoliko rečenica Bošnjacima (moram reći mudrih i dobronamjernih) – ali nisu ga podržali. Šta onda da očekuju drugi?

Predsjednica svih Hrvata evo, orgastično poziva u BOJ za Hrvatsku – svoju vaterpolo ekupu i pri tome izgleda kao Valkira iz davne germanske istorije, uz podršku Tompsona, tog grotesknog, povampirenog duha iz najcrnjih vremena NDH, koji vjerovatno ne skida bodež sa kaiša – i kad spava! I šta? Ništa.
Potpuno sam svjesna realnosti u kojoj živimo i znam šta se desitibpovodom mogućeg referenduma. Kad oni što će o tome odlučivati (a to nećemo biti mi u BiH ) - bace karte na sto , taj koji bude imao četiri asa odrediće hoćemo li izaći na referendum - ili nećemo.

Ali, ako je istina ono što nam Zapad priča o slobodi i demokratiji, ako smo svi saglasni da živimo u slobodnoj, demokratskoj BiH - ja lično ne vidim ni jedan razlog da bismo morali biti prisiljeni da glavom probijamo led. Dovoljno je da izadjemo na referendum. Kao i sav ostali slobodni, normalni svijet.