Ništa.

Pošto  rukovodstvo  penzionerske stranke  snažno  grabi ka  foteljama u  Šumama ili nekim drugim, još uvijek nedevastirnim  firmama, pri tome se ne oglašavajući o  užasno teškoj stuaciji ljudi koje predstavljaju, nego važno, skoro državnički, brani ono što su  tražili, a OVI im obećali, da  bi ih podržali -  evo ja ću  da kažem nekolio riječi u   ime onih,  koji na ulici vade iz džepova ostatke svoje jadne penzije, nakon što su državi platili obaveze kojih je sve više i više.

Naše misli treba da zaokupi sadašnja politička situacija, u kojoj se ni sami akteri, glumci na političkoj sceni RS više  ne snalaze, kad je u pitanju posao koji TREBA da rade, ali se zato odlično snalaze kad je u pitanju njihov status.

Toliko  o promjenama, koje bi uzdrmale ili promijenile  ovo što se zove  svakodnevni život mase  koja je glasala. I koja će glasati i dalje . A para nema, para nema, nema (refren  jedne simpatične pjesmice). A, tamo gdje nema para – teško da može   doći  do promjena. Narod kaže da se go ne skida –  to je nešto što smo mi stari dobro upamtili. A i  mladi će , nažalost!

U jednom od prethodnih blogova predvidjela sam strujni udar, a desilo se i povećanje cijena odvoza smeća , cijena vode itd. Iako su  nas  cinici  iz  Vlade  ubjeđivali   da  do povećanja cijena struje  neće doći, i laiku  je bilo jasno da se udar već desio. Udar će lančano redukovati  UKUPNU cijenu života u RS, pogovoto  cijenu života  ionako  jadnih, strašno osiromašenih   penzionera.

Nakon ovih najnovijh  radosnih vijesti iz Vlade za penzionere,  koje premijerka s osmjehom na licu najavi - jasno da dobro biti neće.

Meni, kao vječnom optimisti, činilo se  da je rat  najgore što nam se desilo. I da ćemo, kad rat prestane, udahnuti slobodu (za koju su mnogi dali živote), osjetiti  poboljšanje i konačno   živjeti bolje. Dobar život  u jednoj zemlji  ogleda se u više stvari. Ali, recimo samo ove tri osnovne:

1. Kako u toj zemlji žive stari, tj. penzioneri?

2. Kako u toj zemlji žive mladi, dakle oni koji su uložili trud, završili fakultete ili zanate i treba da počnu svoj samostalni život?

3. Da li ta zemlja ima  srednju klasu?

Da li i na jedno od ovih  pitanja IKO  u ovoj zemlji može dati pozitivan odgovor, osim naravno oni iz Vlasti, koji ne gledaju  TV emisije (oni kreiraju naš život,  što će im TV), ne slušaju anketirane  ljude na ulici –  da se ne bi nepotrebno uznemiravali. Pripremaju  se ljudi  za  godišnji odmor  -  biraju destinacije, što bi se sada uznemiravali trivijalnim stvarima kao što je opstanak sa 250 KM  mjesečno - kad je glavno pitanje Tajland, Grčka, Kipar, Turska ili Jadran? Jedna naša zastupnička heroina (ona zna koja je, što bi rekao Bećković) jedne godine se jako zabrinula što nema avion  iz  Tivta direktno za njeno mjesto u brdima - zamislite  ne zna kako  će stići s mora kući? Autobus?! Nema govora! Do juče ona je bila niko i ništa. Oni koji su bili i neko i nešto - vozili su   satima skroman auto, bez klime,  s dvoje djece, najnormalnije 5- 6 sati  s mora. Sa pauzom u Jablanici. Da djeci obuku trenerke! Danas oni ne idu na more. Što bi išli? Prvo, nemaju  pare za skupocjene hotele. Drugo, stari  su, sunce im škodi  - red je sada da se na južnim morima kupaju  ovi  Novi.

Koga je, dakle, briga što je narod gladan. I očajan. I nesrećan. Glavna briga je ko će gdje   preletjeti, gurnuti  papke  u med (mada predsjednica prevrće očima kad se pomenu papci), zakačiti veću funkciju od ove, za koju je dosad bio odgovoran, a  niti je znao, ni mogao, ni ponudio (jer pojma nema zašto je tu) bilo kakvo pametno rješenje. O stranačkoj  časti  ili recimo, lojalnosti    stranci  u kojoj  je taj  neko  nešto postao  -  da  i ne govorim.

A nama je sve gore. Najgore od svega  je  što nikakva promjena, makar  o njoj trubili svi mogući opozicionari, svih  partijskih  boja i dresova - ne može spasiti ove sadašnje penzionere (budućnost je u magli) od potpune bijede.

I još nešto.

Neka samo  prestanu da  spašavaju  RS. Budu  li  je  oni  čuvali, miljama udaljeni  od rovova bijede u kojima  žive oni kojima  je   pomoć najpotrebnija  –   ne razmišljajući  o tome da svakodnevno odlaze  mladi, obazovani ljudi(osim ako su im oni očevi, majke,tetke, strine itd.)      sa željom da se nikada više ne vrate  -  postavlja se pitanje  kome će  ONA,  mislim naša  RS, ostati.

Naime,  izmedju  toga  nema ništa.