Da nije bilo Danijela Simića Magnum crimen, poricanje Jasenovca i drugih stratišta u Škorinoj emisij ,,Apostrof“ ne bi imao ko da brani...

Gledam i ne mogu da vjerujem očima i ušima. Ali, stvarnost u liku prof. dr Tepeša i prof.dr Selimovića je neumoljiva i zastrašujuća, makar oni bili samo pojedinci, koji mogu imati svoje mišljenje i slobodno ga iskazati - jer to jeste demokratija - kako će ovaj šovinisitiči i nacistički ispad nazvati neki banjalučki i drugi mirotvorci. Mi u RS, uvjereni u bolje sutra, kao sfinge zagledani u nebo, kao i nekada prije , ne shvatamo da nas u zajedničku Evropu vode oni, koji o nama misle ONO što su ova dva zastupnika iz hrvatskog i bošnjačkog akademskog kruga rekli sinoć u Apostrofu . Crni oblak mržnje nadvija se nad onim što su izborili naši izginuli preci u NOB –u, ali i nad onima koji su još živi svjedoci (mada ih je malo) i kojima mi danas kako stvari stoje -nismo ni pomoć ni utjeha, jer ćutimo i saginjemo glave sve dotle dok ima tla pod našim nogama.

Prof. dr Vujadinović s jednog boka (rečeno vojničkim rječnikom ,a tako je goste postavio Škoro) skroman, nepretenciozan, pun znanja stečenog dugotrajnim naučnim radom pokušava da mirno i činjenicama iznese svoje mišljenje. Medjutim, ubrzo shvata da se ne radi o NAUCI.

Tepeš, (ne znam koje je anno domini rodjen, ali koju ideologiju zastupa znam), miran, franjevački nasmiješen, jer zna da mu OVDJE niko neće nauditi (da je obratno bilo u Sarajevu ili u Zagrebu takav provokator ne bi lako izašao iz studija), namjerno i svjesno sipa zlo, isto ono zlo koje je naše nesrećne, i mahom poklane pretke, d i lj e m NDH, sistematski zatiralo od djeteta do starca.

Selimović, sav mokar od znoja, traži adekvatne riječi da bi se dodvorio (kako su radili oni koji su zasipali njemačke jedinice 41. cvijećem u slobodarskom Sarajevu) moram izuzeti komuniste iz Željezničke radionice i one koji su iz antifašističkog Sarajeva jedva izbjegli nož u luburićevoj vili, nastoji da balansira, da izgovori što više hrvatskih riječi, jer liče na Evropu, na visine kojima teži iz nekadašnje antifašističke, radničke (i nama dobro poznate) Tuzle. Tim novim jezikom se inače odlikuju bošnjački intelektualci, koji su svi listom prihvatili da sa vašingtonskom simbiozom prihvate i novi hrvatski jezik - da Tepešu pokaže kako njih dvojica misle na isti način o istim temama. Njemu se u očima čak vidio strah –ne od Banja Luke , nego od toga da možda ne razbjesni nekoga od svojih, ako mu se slučajno omakne da potvrdi neku od činjenica iz prošlosti.

Tepeš ima krajnje jasan antisrpski, antiruski, antipartizanski, u svemu pro NDH - ovski stav , čak ni minimalno pokriven koprenom Evrope, i stare i ove nove, koja je njemu sada i hiljadama njemu sličnih nekada, dala nezaslužen alibi i prolaz do Južne Amerike. On u studiju u B. Luci, u RS-u, kaže da je RS utemeljena na genocidu! To što su njegovi Olujom protjerali 250.000 hiljada Srba iz Hrvarske i što žele da je očiste od malobrojnih Srba koji su još u njoj ostali, po njemu se ne može uporediti sa genocidom koji su vršili i vrše Srbi i Srbija.

Selimović balansira bez stava, on ne izgovara riječ terorizam, djelući s jedne strane neuvjeljivo i bez oslonca u onome što se očekuje od njega u naučnom smislu, a s druge strane on sipa bošnjačke, političke floskule o agresorima, o genocidu, o četnicima, sve obavijeno ideologijom SDA, onoga dijela sarajevske neprijateljske politike prema RS, koji traži advokate za uhapšene osumnjičene teroriste, dok se cijeli slobodni svijet užasava lica pod maskama i odsijecanja glava na pustinjskom pijesku Sirije.
A šta su bile teme? Vaskrsavanje fašizma, neizvršena denacifikacija u susjednoj nam državi i Jasenovačke žrtve, koje se tamo minimiziraju i teroristički napad u Zvorniku. Onaj ko je emisiju gledao zna šta su ova dvojica rekli i kako vide nas Srbe. Oni koji nisu, a interesuje ih budućnost, neka pogledaju, vrlo je poučno.

I onda, Danijel Simić prihvata borbu (Vujadinović je odustao kad je vidio da ustavne činjenice iz Topuskog i istorija ne piju vodu, jer one baštinike NDH ne interesuju), udarcima u metu, mislim naravno metaforički, kojima nadmoćno barata. Čak i kad prelazi granicu i dobacuje on to čini mirno i uz osmjeh. Tepeš se lagano povlači, sve više ćuti. Selimović se sve više znoji. Tepeš prijeti da će izaći iz studija. Danijel miran. Skoro kao epski junak, u bijeloj rubaški, krupan i moćan već svojom figurom, s pedigreom jednog od najboljih djaka banjalučke Gimnazije, sa genima oca, generala VRS , hrabro (rizikujući da Tepeš izadje iz studija, što se i trebalo desiti) i ne zato što je u banjalučkom studiju, jer on tako govori i u Sarajevu i drugdje - baca u lice naučnicima i njihovim titulama naše gole istine, tj. događaje koji se nama Srbima zaista sustavno ponavljaju i 1941. i 1992. godine.

U bivšoj zajedničkoj zemlji u kojoj su se školovali i uživali, ovim akademskim gradjanima slični epigoni bolesne ideologije i sljedbenici nadri-evropeizovane kulture, koji komentiraju i evaluiraju novi hrvatsko –bošnjački naučno potvrdjeni istorijski s u s t av u prepisanim magisterijima i doktoratima diljem BiH (ja o ovoj dvojici zaista ništa ne znam u tom smislu, pa ne mogu njih u to ubrojati), čiji su roditelji vjerovatno bili bučni komunisti imnogi od njih rukovodioci i direktori na važnim mjestima u svim danas otcijepljenim republikama SFRJ - potomci sada negiraju dobro poznatu činjenicu da ih možda ne bi ni bilo da ih nisu te 1945. oslobodili partizani – ma kakvi da su bili!

Danijel Simić jeste simbol onoga što ja nazivam nadmoćni intelektualni otpor, jer su mi neki zamjerili što kao želim da neko od Srba probode svog sagovornika na otvorenoj sceni, dokazujući da je u pravu. Moje simpatije su javno na strani onih koji se ne ulaguju , koji se ne boje da kažu istinu i da je brane argumentima. Ja podržavam one Srbe, koji ne mrze nikoga, koji ne minimiziraju zločine prema nevinima i nemoćnima, koje su počinili u ime našeg naroda - Srbi ubice.

Zato u Simiću gledam taj novi profil mladog, srpskog intelektualca, koji reaguje brzo, odlučno i samouvjereno, koji nema problem s biranjem riječi, jer je obrazovan i elokventan, pripremljen na moguće provokacije, ali istovremeno (što potvrđuje njegov govor tijela i ruke prekrštene na grudima, distanciran a veoma prisutan) odlično vlada sobom u trenucima kada ga otvoreno provociraju i diraju u rane za koje znaju da će ga jako zaboljeti.

Sigurna sam da Simić zna da i druge bole njihove rane. Pa i one kojima su pobijeni članovi porodice u Srebrenici i drugdje. Ali, na rane se ne stavlja so, onako kako su to radile ustaše. Na rane se stavlja melem. Naravno, ako želimo da zacijele.

Poslije sinoćne emisije i dogadjaja u Zvorniku kao i komentara poslije toga, ja ne vidim da ćemo mi u BiH u dogledno vrijeme naći zajednička rješenja (što se jasno vidjelo i po reakcijama i Simića, ali i voditelja Škore), bez obzira koliko se strani faktori i lažni mirotvorci trudili da ih nadju. Takvi isti su obećavali da neće rušiti Jugoslaviju. A doveli su je ONI do gradjanskog rata i krvoprolića. Kako da vjerujemo da ovdje u BiH ne planiraju isto, stalno nas uvjeravajući da treba da OSTANEMO zajedno i ništa ozbiljno ne poduzimajući da nam pomognu da u tom smjeru idemo. Naprotiv! Da nije ovoga dijaloga (na čemu možda treba da zahvalimo Škori), mi bismo možda i povjerovali da je suživot moguć, čak i onda kada smo mi Srbi za drugi dio ove zajedničke države (ali i zapadnih susjeda), agresori, četnici, zločinci, fašisti... i šta sve nismo. U takvoj situaciji svaki mirotvorački pokušaj, svako ulagivanje stranaca o našoj mogućoj zajedničkoj budućnosti, svako gledanje u nebo i očekivanje da će NEKO ovo riješiti tako da budemo svi zadovoljni - ravan je čudu.
A čuda se rijetko, vrlo rijetko dešavaju.
Onu našu Jugoslaviju nije spasilo čudo. Zar to nije dovoljno!?