Mnogo je ljudi, ali je čovjek rijedak. (Kineska narodna poslovica)

Čitajući komentar o “trećem papku” u stranačkom životu ove Republike, nakon što sam upravo bila odgledala inauguraciju predsjednice Hrvatske, plavokose Kolinde, okružene takođe srećnim hrvatskim gradđanima, zajedno sa starim prevejanim borcima za hrvatsku slobodu i nezavisnost -  moram se vratiti na Momu, neke opise njegovog lika i djela, koji su, u zavisnosti od autora, uključivali njegove  obrve, njegove  lopovluke, djecu, loše odluke,  krađe itd.

Danas on (nakon povratka sa robije) ponovo uzima učešća u političkom životu, sa veteranima tj.  stvarocima RS u Asocijaciji. I tu nastaje lom. Odnosno prelomnica. Tako svojstvena nama Srbima.

Šta god da su ti ljudi tražili ili predlagali vrhu SVOJE stranke, šta su mislili da mogu ili zaslužuju da dobiju, nikako ne bi trebalo, da jedna tako moćna, državotvorna stranka strahuje od bilo kakvih prijedloga, a posebno ne od prijedloga ili zahtjeva onih koji su je stvarali. Posebno je indikativno da bi im se osporilo čak i pravo da biraju i da budu birani u organima stranke! 

A na stranu sve to, u najmanju ruku je neumjesno papkom nazvati čovjeka koji te ljude predstavlja, a koji je u ime RS odrobijao tolike godine u zatvoru, čije je zdravlje narušeno, koji nije godinama znao u tamnici da li je noć ili dan.

Pa šta ako su pisali, predlagali i tražili nešto od svoje stranke?! Zašto oni ne bi smjeli pisati, ako pišu i oni koji  nikada ništa nisu učinili za ovu zemlju. Čak , ako su ovi stari i griješili (a jesu), ko  je   taj ko će im reći da ćute, ko će suditi o tome da li je neumjesno da oni nešto pišu i traže. Ovi što sada izgledaju kao đaci osnovici  na TV, sa strahom u očima, s nekom neopisivom dobrotom na licu, tihi, dobronamjerni, koji žele, zamislite, sreću nesrećnoj  RS i, neka, to i jesmo mi. Mi i oni.  Srbi. 

Ako stranka ne želi da sarađuje s Asocijacijom, OK. Ne moraju ni reći gdje je nastao problem. U javnosti, trebalo je sačuvati obraz. Oni znaju da su OVI (preživjeli), pisali (zajedno sa drugima)  izvorni program  SDS,  za koji se stranka uvijek zalagala. Oni jesu političkom voljom srpskog naroda…Skupštinom, u koju su sjeli tadašnji poslanici, stvorili RS. Sve je OK. Ali, po ovima danas…kakve to veze ima! Pa to je bilo tako davno! 

Nismo mi Hrvati, pa da se ponosimo veteranima!

Znajući  nas  Srbe, odnosno znajući da je sve to ogorčena borba za vlast, reći ću šta bi bilo najbolje:

Po staroj srpskoj tradiciji, najbolje bi bilo natovariti ih (te neupotrebljive veterane koji žele toliki procenat vlasti tj.  apsolutnu kontrolu) na leđa, ponijeti ih do najbliže jame u šumi (koja je uvijek blizu naše kuće) udariti kocem u  glavu i ubaciti u tu dotičnu jamu.

Otac mora da ode, da bi  Sin bio Slobodan.

Zašto se zgražate, pa to su naši preci, Srbi, radili svojim očevima sve do nedavno!  

Sigurno je da su neki stari kadrovi u proteklom ratu ocrnili  obraz srpskih boraca. Neki su mirno spavali dok su se borci u rovovima smrzavali, jeli rižu i po dva mjeseca se nisu kupali. Potpuno je tačno da su tada nastali mnogi tajkunski dvori i  firme, da su se obogatili skorojevići i fukare, da su prva auta oteli i zamijenili svoja, rasklimana. Sasvim se slažem da su neki postali veći i snažniji nego što su bili prije – na krvi i patnjama onih koji su hrabro branili svoj narod. Tačno je da su se mnoge vlasti promijenile, a  da narodu nije mnogo bolje. Kriminal i korupcija cvjetaju, a nema ni neke nade da će se tom zlu stati na kraj.

Ali, ovaj čovjek je odrobijao i platio cijenu svega što su mu mnogi u RS zamjerali (sve je o tome već napisano, da ne ponavljam), ali i toga što je bio Srbin kad je to bilo najteže. Da li smo to, kao i sve drugo zaboravili i da li će i Karadžić i Mladić takođe, ako ikad izađu iz Haga živi, biti ovako srdačno primljeni u svojoj stranci?

Slažem se, naša RS  nije  najbolje mjesto za  život . Mladi odlaze . Ovi, koji ostaju, nemaju posla, djecu ne mogu školovati, penzije su im male. Nemaju više ni nadu u bolje sutra. Borci i  invalidi su ogorčeni. I imaju pravo da budu. A šta mi radimo?  Ništa!  

Istorija nas ničemu nije naučila…

Nažalost, niko kao mi Srbi ne zna sa tolikom strašću  brisati i mijenjati istoriju, ocrniti i one koji jesu bili i pošteni i moralni –niko kao mi Srbi sebe  tako ne mrzi, sebe ne omalovažava, sebe ne poštuje.Niko kao mi ne prašta  sebi tako lako -kao što prašta onima koji su nas zatirali. Naše emocije su plitke, sjećanja kratka - a nesigurnost u nama samima duboka. Čak su i one razjarene udružene žene iz Federacije bile hrabrije i drskije u odbrani svojih heroja i mučenika (za njih to jesu  bili i  heroji i mučenici), nego  što smo mi Srbi ikada pokazali  (čast izuzecima) da smo i mi  imali i heroje i mučenike.

Primjer kako se to radi mogu nam biti  Hrvati. Inauguracija koju sam gledala, fascinirala me, taj  svehrvatski napor da se ONA  učini  interplanetarnom  zvijezdom  i jedinstvenom. Hrvati  stvarno  vole to što jesu, za razliku od nas Srba  (ali, svi bez razlike, od ribara  na hrvatskoj  obali  Jadrana do seljaka, koji gaje svinje, iz okoline Osijeka). Oni poštuju sve one koji su ikad, ičim makar i jednim ispaljenim metkom, pomogli ostvarenju  svoga hrvatskog, vijekovnog sna. 

Nova predsjednica vodi  Hrvate  u novi  život  - koji se međutim  čvrsto temelji  na onome što nije izgradila ona. Nego oni prije nje. S  gustim obrvama, s velim nosem, sa U na kapama, s Tompsonom  i njegovim bodežom  na čelu.  Sa Sanaderom  u Remetincu. Sa braniteljima. Sa domaćicama –  Hrvatima koji se ponose što su Hrvati.

I nema veze ko je bio ili jeste papak!

Da li možda obični Hrvati danas  žive bolje od nas? Teško. Ali, hvalospjevi oluji i  bljesku, slobodi (koja ne uključuje postojanje Srba u Hrvatskoj), ode generalima oslobodiocima, koji su  spaljivali   srpska sela (kao i njihovi djedovi) u Lici i Baniji  - to je linija hrvatske opstojnosti koju oni neprelaze. 

Hrvatska danas, obojena u plavo kao i njihova nasmiješena, vrhovna zapovjednica, plovi u nebeske visine. Naša, srpska priča, međutim, vrti se i dalje u krug.

Sve se ponavlja. I vrijeme kao da ne teče. Kod nas Srba, naročito.