izvor: Frontal

Izvještaj “Ruralni razvoj BiH: Mit i stvarnost” koji je predstavio UNDP u BiH nastoji da pruži odgovore na pitanja kao što su: Kakvo je stanje humanog razvoja u ruralnim područjima Bosne i Hercegovine u kojima živi većina njenog stanovništva? Imaju li ljudi koji tamo žive posao i pristojne prihode? Imaju li odgovarajući pristup zdravstvenoj zaštiti i obrazovanju? Jesu li povezani kvalitetnim putevima, servisima i telekomunikacijama?...

U pomenutom izvještaju se, između ostalog, navodi da u BiH postoji velika podjela između velikih gradova – Sarajeva, Banja Luke Tuzle, Zenice, Mostara i Bijeljine – i ostatka zemlje.

Prema podacima 61% stanovništva BiH živi u ruralnim opštinama, što BiH stavlja na četvrto mjesto, iz Crne Gore, Irske i Finske, dok ih 52% živi izvan urbanih naselja, čime je po ovome ispred BiH samo Moldavija.

Od ove populacije polovina ruralnih domaćinstava se malo ili nimalo bave poljoprivredom; većinom imaju vrt,a 36% ruralnih domaćinstava imaju “male privrede” i time zadovoljavaju značajan udio svojih potreba za hranom, ali generišu veoma malo novčanih prihoda. Oko 13% ruralnih domaćinstava mogu se smatrati poljoprivrednim dobrima na kojima ljudi imaju puno zaposlenje, ili im je to dodatna djelatnost i proizvode značajne količine za prodaju, no čak i ona više od tri četvrtine svojih prihoda ostvaruju izvan poljoprivrede.

Poljoprivreda - manji dio prihoda

Podaci do koji su došli autori izvještaja pokazuju da ukupno 6,6% prihoda ruralnih domaćinstava dolazi od poljoprivrede, a svega 6,5% ruralnih domaćinstava ostvaruje glavninu svojih prihoda od poljoprivredne proizvodnje. Čak i u pretežno poljoprivrednim opštinama, poljoprivreda i dalje predstavlja samo manji dio izvora prihoda.

Po pitanju zvanične zaposlenosti u poljoprivredi stanje je, kako se čini, veoma loše, te glavninu rada obavljaju neplaćeni pomažući članovi porodice.

Ruralna domaćinstva mogu se svrstati u dvije glavne grupe po prihodima – one koje zarađuju između 200 i 400 KM mjesečno i zavise od naknada (uglavnom penzijama), i one koje zarađuju od 800 do 1000 KM mjesečno od zaposlenja; poljoprivreda predstavlja minoran izvoran prihoda.

Zaključuje se da ako ljudi nastave napuštati selo ovim tempom, neće ostati niko da se brine o zemlji, te da ukoliko se poljoprivreda ne intenzivira i mehanizuje, mnogi ljudi će napustiti zemlju i sela i preseliti se u urbana područja.

Prema izvještaju najveća nada za poljoprivredu u BiH je bio-uzgoj visoke kvalitete, jer, kako se navodi, poljoprivreda može biti pokretačem ekonomskog oporavka BiH.

Većina ruralnih domaćinstava diverzifikovala je svoje prihode 1950-ih i 1960- godina i sada glavninu svojih prihoda ostvaruje iz nepoljoprivrednih izvora. Moglo bi se reći da bi manjini koja još uvijek ovisi o poljoprivredi bilo bolje da se usredotoči na nju i postanu veći i bolji poljoprivrednici.

Poljoprivrednici širom srednje i istočne Evrope govore o potencijalima organske proizvodnje ali takva proizvodnja visoku vrijednost  može zadržati samo dotle dok predstavlja privrednu nišu.

Velika većina (većinom poljoprivrednici kojima to nije osnovna djelatnost) radije se drže konvencionalnih sredstava za prskanje i gnojiva – ostavljajući organsko uzgajanje kao profitabilnu nišu ozbiljnim proizvođačima sposobnima da odgovore na tehničke i marketinške izazove.

Mijenjanje obrazaca i sporost uprave

BiH ima značajan potencijal za povećanje poljoprivredne proizvodnje i profitabilnosti u odnosu na njihov trenutni nivo, ali će glavni izazov biti kako promijeniti praksu u kojoj postoje stotine i hiljade poljoprivrednika kojima to nije osnovna djelatnost, posebno kada nema djelotvornih savjetodavnih službi.

– BiH je zemlja brda, planina i šuma, sa manje od 20% površine koja je pogodna za intenzivnu poljoprivrednu proizvodnju i sa strukturom vlasništva nad zemljom koja ne podstiče razvoj.
– Udio poljoprivrede u bruto dodanoj vrijednosti u stalnom je padu, sa 10,3% u 2006. godini, na 8,2% u 2012. godini.


Ljudi u ruralnim sredinama su pod većim rizikom od socijalne isključenosti, onemogućen im je jednak pristup uslugama i izvan su fokusa političkog i društvenog života. Više od pola stanovnika ruralnih područja žive barem 3 km udaljeni od najbliže klinike, bolnice, pošte ili banke.

Prema ovom izvještaju najveći problem koji koči razvoj je loša uprava: sporo odlučivanje, neefikasan lanac odlučivanja, birokratija i korupcija. U međunarodnim poređenjima, BiH zauzima 98. u svijetu u smislu demokratije, 127. u pogledu lakoće poslovanja, a 72. u smislu percepcije korupcije, te se tako nalazi iza svake sadašnje i buduće članice Europske unije po svakom pokazatelju, osim korupcije, ali i tu još uvijek bilježi 30% lošiji rezultat od prosjeka u EU.

BiH je rangirana lošije od svih sadašnjih i potencijalnih članica EU u smislu stepenu demokratije. Najveći nedostaci su “funkcionisanje vlasti”, “političko učešće” i “izborni proces i pluralizam”.