Nedavno je pokrenuta inicijativa i rasprava na temu vjeronauke u obrazovnom sistemu države.

https://rs.n1info.com/vesti/helsinski-odbor-ukinuti-verounauku-u-skolama/

Neposredan povod za to je besprizorno ponašanje Srpske pravoslavne crkve tokom EuroPride u Beogradu početkom septembra. Pokazalo se da sadašnja, stvarna i realna SPC (dakle takva koja stvarno postoji – a ne onakva kakava postoji idealnotipski u nečijoj mašti) baštini i promoviše kao vrijednosni sistem jednu doktrinu koja kao da je izašla iz samog pakla – sastavljena od najcrnjeg tribalizma, ksenofobije, agresije i zatucanosti. SPC u tome nije prezala da ide čak tako daleko da otvoreno poziva na nasilje i oružanu pobunu, o čemu nam je ostalo pikantno svjedočanstvo u vidu zloglasne propovjedi nesvetog čovjeka Nikanora.

                                                                                                  1.

Prvo što se treba konstatovati jeste da sve ovo zaista pokreće pitanje o mjestu vjeronauke u obrazovnom sistemu. Naime, ako je ideja obrazovanja, kako mu i sam naziv kaže, da obrazuje ličnosti budućih generacija, mi zaista moramo sebi postaviti pitanje kakve ljude želimo da odgojimo u školama? Da li mi zaista želimo da naši potomci budu ksenofobi u strahu od svakog drugog i drugačijeg? Da li želimo da zajednica nove generacije Srba bude uniformna masa ljudi napravljena po jednom šablonu - u ovom slučaju „pravoslavnom“, „tradicionalnom“, ili, što bi ljudi poput Boška Obradovića, ili doktora-šarlatana Nestorovića rekli – „normalni“.  Da li želimo da buduća srpska država bude pravoslavni zatvor u kojem su svi isti, isto misle i govore, i iste strahove strahuju (u ovom slučaju od vlastitog latentnog homoseksualizma)? Da li želimo pravoslavnu džamahiriju u kojoj će svako drugačije mišljenje ili izgledanje automatski biti anatemisano kao „nenormalno“, „izdajničko“, „plaćeničko“ itd. A u kojoj će vrhovni autoritet i sudija po tom pitanju biti nekakav pravoslavni ajatolah? Ili želimo moderno društvo u kojem su sve razlike ne samo prihvaćene već i dobrodošle, i koje upravo iz te raznolikosti crpe svoju moć i uspjeh?

2.

Druga važna funkcija obrazovnog sistema je da znanjem nadopunjuje i oplemenjuje intelekt čovjeka. I ova funkcija stoji jasno u kontradikciji s vjeronaukom u obrazovnom sistemu. Naime, relevantna istraživanja pokazuju da je kvocijent IQ u prosjeku veći kod nereligioznih ljudi.

https://journals.sagepub.com/doi/10.1177/0190272510361602

https://neurosciencenews.com/religion-atheism-intelligence-8391/

https://www.livescience.com/59361-why-are-atheists-generally-more-intelligent.html

Iako, razumije se, vjeronauka nema uzročno-posljedične veze s religioznošću, jasna korelacija lako može biti uočena.

            Tako, npr., naši nedavni neuspjesi na PISA testiranjim koinicidiraju sa usponom religioznosti unutar našeg društva, računajući i uvođenje vjeronauke u škole. Sve ovo i ne čudi. Naime, inteligencija se suštinski odnosi na relaciju između čovjeka i svijeta, tj. čovjekove kapacitiranosti za razumijevanje sebe i svijeta. U tom smislu ukotvljena je u realnost. Bobi Fišer, legendarni svjetski šahovski prvak, definisao je inteligenciju kao „sposobnost da se uoče veze između naoko nepovezanih nizova činjenica“. Dakle ČINJENICA – onoga što stvarno postoji a ne fiksideja koje neko zamisli u svojoj glavi. Upravo suprotno od onog što nas uči vjera, koja nas upućuje, slijedeći maksimu credo quia absurdum – da ignorišemo stvarnost.

            Nedavno iskustvo koje sam imao u nekim raspravama (uključujući i društvene mreže poput twittera) s ljudima koji su očito religiozni, prije svega po pitanju rata u Ukrajini i EuroPride, daju zanimljive indicije za razmišljanje u ovom pravcu. Naime, (ako apstrahujemo agresivnost karakterističnu za takav profil ljudi), čini se da ova grupa ljudi ne griješi zato što joj nedostaje inteligencije da poveže činjenice u jasan zaključak, već zato što ignoriše činjenice i svoje rasuđivanje utemeljuje na fiksidejama i zamišljenim konstrukcijama. To često ide do grotesknih razmjera, u smislu da se prihvataju kao početne premise tvrdnje koje se očito kose s faktima i realnošću. Tako je veliki broj ljudi prihvatio eksplicitno besmislen diskurs o putinističkoj agresiji kao „odbrambenom“ ratu (sa raznim narativima „prekrivačima“ – od kojih su neki krajnje maštovito koncipirani i bez ikakvog utemeljenja u stvarnosti), premda nam svima vlastite oči pokazuju da su Putinovi tenkovi umarširali u Ukrajinu a ne obrnuto.  

Gotovo identičan narativ mogao se vidjeti i po pitanju EuroPride: masovno se koristio diskurs o „agresivnosti“ LGBT populacije, „napadu“ na „normalne“ ljude i sl. Ipak, ako pogledamo faktičko stanje, lako vidimo sljedeće: niko od LGBT zajednice nije napao nikoga na litijama, niti je prijetio takvim napadom. Niti tražio da se litije zabrane. Upravo suprotno, - naše oči i uši nam jasno pokazuju da su oni bili izloženi napadima i prijetnjama od strane „litijaša“. Najpribližnije nekom iole racionalnom obrazloženju zvuči da je „promovisanje“ „ideologije“ LGBT „napad“ na „tradicionalne“ vrijednosti. Što i jeste tačno i vjerujemo da se ti ljudi osjećaju ugroženo. Ali, u modernim državama - dok god vas neko ne prisiljava da slijedite njegovu ideologiju, već je samo promoviše na agori, stvar je korektna. Uostalom, mnogi su zgroženi nekim „tradicionalnim vrijednostima“ i one im se gade, pa to ne znači da iste treba zabraniti ljudima koji ih prihvataju i propagiraju.

3.

Dakle i ovako ovlaš razmišljanje ukazuje da ima smisla postaviti pitanje opravdanosti vjeronauke u školskom sistemu. Ima smisla i razmišljati o alternativi koja bi kompenzirala negativne efekte vjeronauke. Na primjer, uvođenje šaha kao fakultativnog predmeta bi vjerovatno dalo mnogo bolje i zdravije efekte:

https://www.brainscape.com/academy/does-chess-make-you-smarter/

Naročito je važno da šah izgrađuje upravo one kvalitete koje vjeronauka destimuliše (a i mnoge druge): kritičko mišljenje zasnovano na realnosti i nužnost prihvatanja drugačijih pa i neprijatnih alternativa. U glavi možete da zamislite kakvu god konstrukciju, kako god briljantan napad ili dalekosežan plan, ako isti nije utemeljen u realnom stanju na tabli, dobićete nulu u tabeli. Isto tako, šah vas vaspitava da budete kosmopolite: koliko god vam neka ideja ili stil izgledali odbojni, na prvi pogled neprirodni, morate da ih uvažite kao kredibilne i provjerite. Kako je mudro upozorio Aron Nimcovič: „Snaga jednog poteza nije u njegovom izgledu, već u misli koja stoji iza njega.“ Legendarni ruski maestro Vitalij Ceškovski, upozorio me je jednom prilikom na sljedeće: „Tvoj problem je što gledaš samo svoje poteze. Ipak, postoje i protivnik i pozicija na tabli.“ Takođe, šah vaspitava čovjeka da ne slijedi slijepo autoritet bilo koga, de ne „vjeruje“ nikome pa bio to i sam no1. Neki potez ili ideja koji je smislio svjetski prvak već sutra se može pokazati pogrešnim. Jedino u šta dobar igrač „vjeruje“ je testiranje stvarnošću. Ako ne provjerite bićete kažnjeni od strane realnosti – opet jednom nulom u tabeli. I za nas Srbe posebno korisno: šah uči čovjeka odgovornosti, prihvatanju vlastite odgovornosti za konsekvence poteza koje smo odigrali. Umjesto da za svoje nedaće i poraze krivite protivnika, „istorijsku nepravdu“, NATO pakt, „antisrpsku zavjeru“ i slične avete, ako želite da sljedeći put ne dobijete nulu, morate preispitati svoje ponašanje, provjeriti svoje strategije i uočiti gdje ste griješili. I naći snage u sebi da to ispravite.

Prenošenje blogova i tekstova sa portala Frontal dozvoljeno je nakon isteka 48 časova od objave bloga ili uz pismeno odobrenje redakcije (25.09.2022.)