U prošlom tekstu autor je ukazao na, po njegovom skromnom mišljenju, potencijalno negativnu i pogrešnu praksu koju neke interesne grupe zagovaraju. U ovom tekstu autor će se potruditi da pokaže kako izostanak dijaloga i ukazivanje stručne javnosti na ovakve probleme može da rezultuje diskutabilnom praksom.

Svi koji rade u pravosuđu ,,znaju“ da advokatski pripravnici ne mogu zastupati klijente na ročištima u predmetima u kojima je vrijednost spora veća od 50.000,00 KM. A gdje je ovo propisano?

Posljednjim izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku dodat je član 301a koji glasi:

,,Ako u imovinskopravnim zahtjevima vrijednost predmeta spora prelazi iznos od 50.000 KM, punomoćnici pravnih lica mogu biti samo lica koja imaju položen pravosudni ispit.“

Ključni pojam za razumijevanje ovog člana jeste ,,punomoćnik“. Dakle, punomoćnik ne može biti lice koje nema položen pravosudni ispit. A šta je, odnosno ko je punomoćnik? Zakon to jasno i decidno propisuje u članu 301. stav 1. koji glasi ,,Punomoćnik može biti advokat, advokatsko društvo ili zaposleni kod službe za besplatnu pravnu pomoć, kao i, za pravna lica zaposleni kod tog pravnog lica, a za fizička lica bračni, odnosno vanbračni drug stranke ili srodnik stranke po krvi ili po tazbini.“

Jasno su taksativno nabrojana lica koja mogu biti punomoćnici pravnih lica i to su: 1) advokat, 2) advokatsko društvo i 3) pravnik službe za besplatnu pravnu pomoć, 4) dok pravna lica može zastupati njihov zaposleni. Očigledno je da samo ove 4 grupe lica mogu biti punomoćnici pravnih lica u parničnom postupku.

Pa šta onda rade advokatski pripravnici i stručni saradnici? Član 306. Zakona propisuje da „Advokata kojem je stranka izdala punomoć može, uz izričito ovlašćenje stranke, zamjenjivati drugi advokat, a pred sudom prvog stepena i stručni saradnik za pravne poslove i advokatski pripravnik koji su kod njega zaposleni.“ Očigledno je da advokatski pripravnik i stručni saradnik zamjenjuju advokata, odnosno svog principala. Dakle oni istupaju umjesto njega, a nikako u svoje ime, jer oni ni ne mogu biti punomoćnici. To se vidi i iz zakonske formulacije u ovom članu ,,uz izričito ovlašćenje stranke“, gdje zakonodavac ne predviđa da ovlašćenje mora biti u formi punomoći, iako se to skoro uvijek radi u sklopu punomoći date advokatu. Ovakvo ovlašćenje može biti zaseban dokument koji će se prilagati odvojeno od punomoći. Advokatski pripravnik ne obavlja samostalno djelatnost, vezan je za svog principala i mijenja njega, te zato mu se ne daje punomoć, nego se izričito ovlašćuje da može da mijenja principala (advokata kod koga radi).

Ako smo ustanovili da advokatski pripravnik ne može biti punomoćnik, iako se često baš u punomoć unosi ,,izričito ovlašćenje stranke“ da pripravnik može da mijenja advokata na ročištima, ostaje samo da se vratimo na odredbu sa početka. Ta odredba propisuje da punomoćnik ne može biti osoba koja nije položila pravosudni ispit. Advokat je svakako osoba koja je položila pravosudni ispit i advokatski pripravnik svoj legitimitet da zastupa na ročištu crpi iz ovlaštenja svog principala. Principal je ovlašten da zastupa, samim tim je, ukoliko ima izričitu saglasnost stranke da ga mijenja, advokatski pripravnik ovlašten da zastupa. Nigdje ne stoji odredba koja to zabranjuje, nego zabranjuje da ,,punomoćnik pravnih lica“ bude osoba koja nema položen pravosudni ispit. Da bude punomoćnik, a ne da zastupa na ročištu.

Zašto onda postoji ova odredba? Pa zbog pravnih lica. Recimo, osiguravajuće društvo ima mnogo parničnih postupaka po zahtjevima za naknadu šteta i njih u tim postupcima zastupaju njihovi pravnici. Ukoliko su vrijednosti sporova u tim postupcima veće od 50.000,00 KM, njihovi zaposleni, koji mogu biti punomoćnici prema članu 301., moraju imati položen pravosudni ispit. Zato Zakon ne koristi formulaciju ,,stručni saradnik“ u ovoj odredbi, nego baš precizno određuje da punomoćnik mora imati položen pravosudni ispit (za čitaoce koji nisu upoznati, advokatski pripravnik je pravnik koji radi kod advokata, a nema položen pravosudni, dok je stručni saradnik lice koje radi kod advokata, a ima položen pravosudni, no nema položen advokatski ispit).

No, bojimo se da je sada već kasno da se ulazi u diskusiju i pokušava ispraviti ova ,,kriva Drina“. Ovim tekstom se samo pokušalo ukazati kako nedostatak argumentovane diskusije prije stvaranja prakse može da stvori diskutabilnu praksu, za koju autor smatra da je pogrešna.