"Temistokle je bio brod višestrukih pomorskih operacija, tako da je bio koristan za mnoge pomorske misije NATO snaga koje su djelovale na Jadranu, uključujući ratne brodove i kopnenu vojsku. Prije odlaska, obaviješteni smo da će brod učestvovati u embargu na Srbiju, iz Jadranskog mora. Time bi se spriječila bilo kakva pomoć Srbiji morskim putem. I to je samo po sebi poseban neprijateljski čin prema Srbiji, koji je zabranjen međunarodnim ugovorima", rekao je u ekskluzivnom intervjuu za jedan grčki portal stonasterismotouvivliou.blogspot.com.

Marinos je izjavio da je bio pomalo i spor u donošenju ove odluke od samog početka jer je kako kaže morao da bude hrabar i da se pozabavi raznim dilemama, da se informiše o posljedicama svoje odluke i što je najvažnije da skupi hrabrosti da se izjasni rukovodstvu grčkih snaga, i na kraju, moć - da ne slijedi misiju.

Na pitanje kome je prvom saopšio svoju odluku, Marinos kaže: "Napuštajući moju kuću, za službu, dan kada je brod otplovio iz mornaričke stanice Salamis na Jadran, dana 18.4.1999. u 08:00, moja supruga me je pitala koja će biti moja konačna odluka. Rekao sam joj: "Nisam još odlučio šta da radim .." I dok sam napustio kuću, uputio sam se u mornaricu, ali nisam otišao u Temistokles, već sam otišao u komandu govoreći: "Za pravoslavnu svijest ne mogu učestvovati - uopšte ne mogu - i letjeti protiv Pravoslavaca, u ovom ratu."

On ističe da je njegovo okruženje prihvatilo i poštovalo tu odluku, ali da ga je njegova služba pokušala nagovoriti da to ne radi govoreći mu da nije dobar primjer za svoje vojnike, te o važnosti alijanse sa Amerikom, prijetnjama Turske i tako dalje. Na kraju su ga obavijestili o njegovoj budućnosti, putu do Moranričkog suda i iskljčenja iz službe.

Marinos je u intervjuu kazao da niko od njegovih kolega nije želio da učestvuje u ratu protiv Srbije, međutim disciplina vojne službe i stav vlade o strogom učešću Grčke u operaciji NATO-a, a praćene najavama strogih posljedica, promijenile su njihovo mišljenje.

Razlog ovakve njegove odluke je religiozna, odnosno pravoslavna savjest.

"Kao pravoslavni hrišćanin, ja ne bih bio protiv druge države, drugih pravoslavaca, koje nisu ugrozile geografski integritet Grčke. Proces je jednostavan, ali put postaje nedostupan. U vama osjećate izdaju koju je izvršila vlada, a vi se radikalno ne slažete. Vremenom, ova unutrašnja reakcija je podstaknuta činjenicom da se, korak po korak, igra igra na Balkanu. Igra računa sa svim vrstama fobija takođe igra veliku ulogu. Ali svaki put Isusovo ime je donijelo razlikovanje, prosvjetljenje i vjeru", kazao je Marinos.

"Osuđen i nasmijan"

"Svi Heleni vjeruju u velike vrijednosti, tradiciju i pravoslavlje. Imao sam svece nebeske Svete Crkve, kao svoju podršku. Osjetio sam to veoma intenzivno i ispunilo me velikom radošću. Osim toga, u video zapisima ispred Mornaričkog suda, nisam ni shvatio kako se to dogodilo, pojavio sam se s osmijehom. Ovaj je čudan, "osuđen i nasmijan", komentarisali su televizijski novinari. To je bio i "pečat" da je moj izbor bio ispravan i iskren", rekao je Marinos i dodao da su posljedice njegove odluke donijele mnoge blagoslove u njegovom životu.

Na pitanje kako je srpsko javno mnjenje reagovalo na njegove postupke, Marinos ističe da su osjećaji koje je on osjećao ali i Srbi prema njemu, bili neopisivi i da je to tek shvatio kada je posjetio Srbiju.

"To nije mala stvar kada časne sestre poljube tvoje ruke ...Međutim, ovdje želim reći da nisam ja heroj već srpski narod koji se tako hrabro opirao i branio svoju otadžbinu."

Nakon demobilizacije, priča Marinos, odbačen je i kažnjen najgorom ustavnom kaznom, izdajnik otadžine.

Uprkos ljubavi prema srpskom narodu, odbio je proslavu od strane Skupštine Srbije u njegovu čast.

"Generalno, bio sam negativan prema naslovima i svečanostima od starješina, gradonačelnika i ostalih klubova. Neko me je čak pitao za bankovni račun da mi pošalje novac. Odmah sam mu odgovorio negativno. Odbio sam i ponudu da dobijem penziju iz Srbije. Moj stav prema ovom pitanju je jasan od samog početka."

Međutim, 2018. godine, patrijarh Irinej ga je pozvao u Srbiju.

"To je bila velika želja pravoslavne Srbije. Nemam šta da kažem ... I tamo, na početku sam rekao ne, ali na kraju sam se predomislio jer nisam želio da prezirem volju svih ljudi u Srbiji. Zato, iako se nisam smatrao herojem, nagradu sam dobio od Srpske patrijaršije zato što je srpskom narodu to bilo potrebno: Srbi nastoje da podrže međunarodno javno mnjenje i da su ponosni što ih je vojni oficir van Srbije podržao u ratu. Za mene je to bila velika čast."

Kako vidi "poslijeratni pejzaž" u Srbiji i dugoročnu evropsku perspektivu zemlje, Marinos kaže: "I za Grčku i za Srbiju - pod prijetnjama "velike Albanije" i tradicije oko imena Makedonije - ovaj period označava veliki i brz razvoj. Od sada, teškoće počinju. A Srbi i Grci su bili žrtve obmane od strane naših vlada. Makedonija je, međutim Grčka, a Kosovo pripada Srbiji! Događaji su nepredvidivi."

Od istorijskih ličnosti kaže da ga najviše inspirišu Joanis Kapodistrijas, Paul Kountouriotis, i drugi skriveni heroji koji su se suprotstavljali životnim opasnostima i bili žrtvovani u ime vjere i otadžbine, a knjjiga koja je na njega uticala je "Avanture hodočasnika".

Šta smatra najvećim vrlinama ljudskog bića, Marinos navodi "vjeru, nadu i ljubav".

"Ovo troje istovremeno - sve zajedno ili ništa. Poniženje je vrlina koja nas podiže u vjeri, u ljubavi i živoj nadi."

Izvor: stonasterismotouvivliou.blogspot.com