Pošto mnogo pričam o svojim ljudima, iz svoje zajednice, odlučio sam ovaj put obuhvatiti širi dijapazon lokalnih heroja, pa bih sve to započeo jednom riječju EYOF. 

 

Nakon ovog pomena, odmah dobijemo tu neku asocijaciju na 84' godinu, Vučka, snijeg od metar i po',  a vala i na onog Tita što nam upotpuni olimpijadu. Realno gledajući, od tada sve se okrenulo naopačke. Danas se živi život koji se nije ni sanjao. Pokušavamo stići ritam, a on nas nosi samo dalje s našim godinama. Ipak, desi se EYOF i shvatimo da se ipak može disati istim tempom, ista stvar dizati sa više ruku i opet da imamo osmijeh na licu i unutrašnje zadovoljstvo. Tako je 9. februara i nekoliko mjeseci prije Sarajevo i cijela Bosna i Hercegovina počela da diše, radi i sanja isto. Sve se to odvijalo u cilju organizovanja najvećeg i najprestižnijeg omladinskog takmičenja, EYOF-a. Kako bi se dokazalo zajedništvo odlučeno je da se igre održavaju u Sarajevu i Istočnom Sarajevu, dva grada, a jedna duša. Baščaršija vazda vuče sebi, a na kraju Bjelašnica i Jahorina odvuku merak i dušu na svoju stranu. Gdje god bi pošli, ponovo bi pošli ka nebu, kažu da je gore najljepše. Sve nekako plavkasto, bez prljavštine i smoga, nađe se pokoji napaćen imbecil, ali brzo nestane sa hajvanima u planinskim šumama. Ipak, 9. februar donese nešto posebno, novi zrak i struju koja pruža neopisivu vibru. Na terenu naša Raza kao da je sad vidim kako kuca na protivničke koševe, a s druge strane Koševa čeka je naš "parking" majstor Mirza, Teletović naravno. Prve redove tribina zauzeli svi u plavom, volonteri iz cijele Bosne i Hercegovine. Mlade glave, odlučne u namjeri da pridonesu realizovanju najljepšeg događaja u zadnjih nekoliko godina. Ostatak publike, njih preko 20.000 iz cijele Evrope i naše domovine, došli su da provedu i pokušaju osvojiti neosvojivi grad, dušu države i bazu meraka i ljubavi. Svi na jednom mjestu sa istim ciljem, biti što bolji i poslati svjetskoj populaciji najljepšu poruku. 

Pa tako prošetaše najbolji mladi sportisti Hasetovim Koševom i postaviš pred sebe veliki cilj. Za kraj, svoje korake napraviše i naši puleni, srce ponosno lupa, a ja pred televizorom u suzama radosnicama strepim da ne padnu, ne daj Bože, nešto od malena ostao strah tog našeg bosanskog pesimizma u najvažnijim trenucima. Bome osvjetlaše obraz, a onda naša Larisa ustrča uz one stepenice i zapali Olimpijski plamen i oživi ponovo isti taj duh nakon 35 godina. Grad obasjaše najljepše vatrometne boje, a niko na tribinama ne uspjede osmijeh i ponos skriti, a što i bi!?

 

Tako nekoliko decencija poslije 84' godine u našoj domovini, pojavi se grupa lokalnih heroja koji uspjedoše napravit prelijep događaj. Spojiše nespojivo i pokazaše da sa malim brojem razumnih glava može da se popravi svijest i pruži ruka koja odvodi u beskraj ljubavi i lijepog života. Koliko god ta gruda od zemlje Bosne i Hercegovine bila obučena u sivilo svakodnevnice ona ipak uspije izroditi posebne priče i one koje ih stvaraju.

 

I za kraj, EYOF nije završio, Sarajevo vječno živi, naša Bosna i Hercegovina živi, a bome i ljudi u njoj, i živjet će dok je ovog dunjaluka i dobrih ljudi, mojih lokalnih heroja!

 

Pozdrav heroji!

 

 

Autor: Kenan Suljić 

#FrontalBlogChallenge

 

Više informacija o Frontal Blog Challenge-u možete pronaći direktno na portalu Frontal, ali i na društvenim mrežama prateći zvanični hashtag projekta #FrontalBlogChallenge.

Projekat se realizuje uz podršku Ambasade SAD u BIH

 

Povezane vijesti:

Fadile oprosti, ali ostajem u BiH!