Mišo Marić, pjesnik, pisac, novinar, čovjek koji poznaje magiju riječi. Riječima ste se uvijek trudili da promovirate ljubav. Za sve one koji nas čitaju dovoljno je da kažemo da je u Abrašević došao da nas posjeti (1) naš prijatelj Mišo Marić, čovjek koji je čitav svoj život pričao o ljubavi.

O ljubavi. Meni moje srce iskakalo na usta. Da sam radio toliko s glavom koliko sam radio srcem, gdje bi mi kraj bio? To koliko sam ja bio vješt riječima, ja nisam siguran. Ali da sam znao osjećati, ja jesam. Ja sam znao osjećati. Kazati u mjeri koliko je to bilo moguće. Nisam ja baš bio veliki majstor riječi. Ja sam se družio s velikim majstorima riječi. Reći ću ti jednu stvar. Ovdje književno veče u Domu kulture, u afmiteatru, pa smo se smjenjivali govoreći stihove, pa govori Kiko Sarajlić, pa sam govorio ja, pa je bio Velja Milošević, pa je bio Pera, pa se onda smijenimo. Ja završim govorenje, govorio sam pjesmu, onda iza mene govori Kiko pa kaže: „E, da mi je ovako lijepo govoriti poeziju kao što je govorio naš Mišo, gdje bi mi kraja bilo?“ Onda ja iza toga opet govorim pa kažem: „E, da mi je ovako lijepo pisati poeziju kao što piše naš Kiko, gdje bi mi kraja bilo“. Kiko je najveći lirik Bosne i Hercegovine. Posljednja fotografija koja je sačinjena kod njega u stanu, prije nego što će otići, i ja sam bio tamo, moj izdavač Goran Mikulić i ja smo otišli na dan. I on meni kaže: „Zar bi ti prošao kroz Sarajevo da ne vidiš svog Kiku?“ Bili su veliki majstori. Ja sam se družio sa velikim majstorima riječi. Skender, moj Petrovčanin, mi smo bili jedina dva Petrovčanina, komšije, porodični prijatelji, u Mostaru. A u Mostar su tad na hodočašće svraćali ljudi iz svih krajeva.

Mak Dizdar

Bio sam student Pedagoške akademije i kaže meni moj profesor Safet Burina, u pauzi jednoj, – Mišo, molim te, hajde odvedi Hamida i Maka do Mehe. Meha je tad ondje imao atelje, džamija ona što je bila, iza kino Partizana. Tad sam upoznao Maka Dizdara. I idemo mi tamo i dođemo do vrata od ateljea, a na vratima na jednom papiru je napisano rukom „ja sam otišao da se napijem“. A sad ću ti reći još jednu. Književno je veče, ja sam mlad pjesnik, u Klubu prosvjetnih radnika, i sjedimo tamo u onoj prelijepoj bašti, pod jednim ogormnim drvetom i polako se pijucka. I Hamza Humo je tu bio. Ja sam mlad, vodiću, najavljivaću, kažu da sam ja vješt tome. Idem ja od jednog do drugog i pitam šta će govoriti, da najavim. Pitam Maka šta će govoriti, kaže govoriću u Mostaru, u Mostaru, u Mostaru. Jao, kažem, Mak što je lijep naslov. Mišo, nije to naslov, kaže, to je cijela pjesma. To je cijela pjesma. Sve rečeno. Taj Mostar, za tim Mostarom ja patim. Tim kojeg je Mak Dizdar smjestio u tri riječi. Sve rečeno. Kažeš Mostar, sve rečeno. Sve je bilo jasno. To je to oko vještine. Ja sam sretan čovjek da sam preko Pere Zubca, recimo, doveo u Mostar Miku Antića. Ponovo se izdaje knjiga „Živjeli prekosutra“, u kojoj je on napisao pjesme djeci svojih prijatelja, tu su od te naše raje Icina djeca, Sule Đape djeca i Vlade Puljića djeca, ali je napisao čitavu knjigu za neka dva-tri sata, u bašti hotela Mostar, pod jednom tužnom vrbom. Bio je sinoćnji. To se u Mostaru malo zna. Jedna od najljepših pjesama napisana „Neretva“, koju je on napisao i posvetio Adiju i Lejli, a mi smo je poslije komponovali i stavili na repertoar Mostarskih kiša. „Večeras u meni Neretva neka razbija ogromna brda daleka, buči se, urliče, razmiče klance, kida sve svoje zelene lance i rije kroz moje srce riđe, jer mora nekuda da iziđe“, i tako dalje, i tako ljepše.

Partizansko spomen groblje

Ja ne znam svraćaju li sad pjesnici u grad? Meni je Ršum dolazio. Zove me jednog februara, kaže Mišo, ja čujem da u Mostaru procvjeta ruža u februaru. Kažem procvjeta, ali nisam siguran. Mogu li ja doći sa ekipom, možeš li ti meni garantovati? Naći ćemo je, kažem. Tražim ružu, ne mogu naći. Onda sjednem. Odemo, na Kapiji, te kuće više nema, majke Adile Fejić, koja je četiri sina i kćer poslala u onaj rat i niko joj se nije vratio. Oktobar ’44, Eso joj piše iz Trebinja, draga mati niko ti neće doći, ali ja hoću. Došao je do Čapljine, poginuo na mostu u Čapljini. I odemo do majke Adile. U avliju izađe starica, ja tamo iza vidim procvjetala ruža. Ima pravde. Ima neke pravde u životu. Kiše su pjevale Mostarsku majku. Ja sam je obilazio uz 14. februar i Dan žena. Često sam nalazio pionire koji su dolazili da posjete te majke palih boraca. Onda sam napisao, rekli su da nisam to tako trebao napisati, kažem „pioniri sa cvijećem su pioniri sa cvijećem, a sinovi su sinovi“. Tih sedam stotina gore (na Partizanskom groblju, op. a.), za to mene moje srce boli. Zbog toga. Kidišu na mrtve. Ima li većeg kukavičluka, ima li veće bijede, ima li veće sramote? Gaće su im spadale, fašistima svim, svih fela, dok su bili živi. Prvi obračun u Mostaru je bio protiv mrtvih. Prvi dinamit. Tad sam držao govor i rekao sam „Dragi moji sugrađani, ovo zlodjelo nije potpisano ni ćirilicom, ni latinicom, ni arabicom. Ovo je potpisano desnim kažiprstom, zamočenim na jastuče za muhure. Svi ste vi jasno čuli, ali bojim se da niste shvatili poruku koja vam je ovdje noćas ostavljena. Ovdje se postavlja pitanje, ko će uzeti ključeve vašeg grada?“ Bio u pravu. Nažalost. Volio bih da nisam bio u pravu. Potpuno mi je jasno bilo o čemu se radi. Prva linija odbrane ovoga grada bili su mrtvi. Na njih su kidisali. To je užas jedan. I još uvijek kidišu. Još uvijek ih je strah. To što rade, rade iz straha. Kukavice. Da je bilo šest stotina, sedam stotina njih, da je bio dio bataljona koji je Mostar sakrio poslije Sutjeske, zavukao pod kožu sebi, nikad Mostar ne bi pao. Mostar je oslobođen 14. februara, a neki su govorili Mostar je „pa“ 14. veljače.

Kao što ste rekli, uvod u ovaj rat bio je rušenje Partizanskog groblja, na neki način rušenje naše zajedničke prošlosti, temelja zajedništva. Kako komentarišete činjenicu da Grad Mostar ni na koji način ne obilježava 14. februar, a da njegove ulice i dalje nose imena Mile Budaka, Vokića i Lorkovića, pa čak i Jure Francetića?

Ah… Mile Budak. Književnik Mile Budak, poznat po antologijskom „Srbe na vrbe“, je l’? Nikakav pisac, jedna bijeda, literarna i moralna bijeda. Kako gledam na to? Sa mučninom, sa jednim beskrajnim osjećajem bespomoćnosti, sa jednim osjećajem prijekora prema Mostarcima koji su izdali grad. Jedina budućnost, budućnost svih gradova, je negdje duboko u njihovoj prošlosti. Uvijek su prije bili ljudi pa je onda bio grad. Mostar je i dobio ime po Mostarcima. Ima tamo neki zapis davni, devetnaest porodica, jedan neoženjen čovjek, pa sam ja to komentarisao, i u to vrijeme je bilo pametnih ljudi. Gledam sa užasom jednim, ja to ne mogu shvatiti. Možda ja nisam dovoljno pametan, mudar. Ja živim u Velikoj Britaniji, gdje svako veče, ama baš svako veče na jednom od chanella, televijzijskih kanala, vi imate nešto što je vezano za drugi svjetski rat. Jedini kapital koji oni zbilja čuvaju to je antifašizam. Spremaju se u Evropu sa ovih prostora. Oni će se morati obrijati prvo. Skinuti kokarde i one košćurine na njima, skinuti to U, uljuditi i tako mogu u svijet. Inače će ostati na periferiji za sva vremena. Mostar su izgradili Mostarci. Nije Mostar izgradio Mostarce, nego su Mostarci su izgradili Mostar. Ja juče kad sam bio ovdje, dok sam razgovarao s vama i sa još par ljudi kao što ste vi, moji prijatelji, brat Zoka, ja vidim da ima ljudi koji osjećaju potpuno isto kao što osjećam ja i kao što su osjećali gore ovi, što leže pod kamenim pločama na Partizanskom spomeniku. Nada posljednja umire. Ja se nadam da ćete vi nešto uraditi, ja vjerujem da još uvijek negdje, u nekoj Donjoj Mahali, raste neki Gojka Radiša Vuković, koji sa 19 godina pogine, posljednji od porodice Vukovića, na Ivanu, 6. aprila ’45. Naredio mu bio ovaj Ćemalović da ne ide u borbu, da sačuvaju nekog za sjemena, on krene i pogine. Svi su ostali poginuli prije. Ja još uvijek vjerujem da ima u Mostaru neki Laca, neki Balorda. Možda sam ja naivan, možda ja to lijepo sanjam, ali, da ti kažem, meni je uvijek nekako ljepši lijep san od ružne jave. Ima u Mike Antića, u garavom sokaku igraju se ciganska djeca, i onda kažu jednom od njih „marš bre iz našu ulicu kad ne umeš da sanjaš“. Bez snova smo bez krila. Ja imam taj san. Imam tu želju. Ja sam otišao. Otišao sam daleko i daleko mi je ići. Ali mi nije svejedno šta će se desiti sa potomcima mojih prijatelja, šta će se desiti sa djecom Mostara. Ja ti tvrdim da si prije rata mogao zakucati na svaka vrata u Donjoj Mahali i da će te primiti, ugostiti i ponuditi konak, ako treba. I danas ima takvih ljudi, i danas ima dobra. Mostar je imao jedan svoj merhamet. Ja ne upotrebljavam tu riječ radi toga što je to sad moderno, ja sam uvijek upotrebljavao te riječi. Ja sam dvadeset i pet godina prije, u jednom intervjuu sarajevskom Svijetu rekao da mi je slađe zagristi, prokotrljati, izgovoriti zelenu zerdeliju iz popovske bašče, preko puta Rondoa, nego zagristi zrelu kajsiju. Jer ta riječ je lijepa.

Kad sam govorio o mostu, pravio sam prvi direktni prenos skokova sa Starog mosta u istoriji, otvorio, vodio, stao na Most i izgovorio čuvenu rečenicu Ice Voljevice, koju je poslije onaj kreten iz Trebinja, Vučurević, iskoristio, „Ne daj bože, da se ovom mostu što dogodi, Mostarci bi izgradili još stariji“. Ima u ovoj monografiji Indexa, slikali su me dolje i onda sam izgovorio: „Nikad dva dobra sastaviti. Kad je Most bio star, ja sam bio mlad. Sad kad je most mlad, ja sam star. Ja sam prešao preko toga mosta. To je ista tenelija, ali niti ta tenelija poznaje moje tabane, niti moji tabani poznaju tu teneliju“. Tražili su iz Oslobođenja od mene da kažem šta mislim. Ja sam napisao „Nišan na mezaru Starom“. To je spomenik Starom mostu. Mi se moramo pomiriti da je to spomenik Starom mostu. Taj Stari most nije. Krčmili su ga, na kraju krajeva. Bilo je mostarskih umjetnika koji su komade kamenja Starog mosta donosili, i kapnu kap crvene boje na njega, pa su donosili gore, po Skandinaviji prodavali ovim našima, koji su gore izbjegli, prognani. Prodavali im po stotinu i dvije stotine maraka. Mrtvacem su trgovali. Kažem, što ih niste klepili tim kamenom u glavu? Meni su u jednoj prilici ovdje ponudili da mi uruče neku povelju i kamen Starog mosta. Ovako da vam kažem, povelju ću primiti, a budete li mi donijeli kamen sa Starog mosta, glavu ću vam razvaliti njime. Spustite ga s poštovanjem na dno Neretve, nek počiva. U miru. To je to.

Sjedimo u dvorištu Abraševića, u kojem ste vi toliko puta sjedili. Možete li podsjetiti naše mlađe čitaoce šta je to Abrašević, šta je Abrašević nekada bio? Šta je značio za grad? Koliki je bio utjecaj Abraševića na zajednicu? Kakve su bile aktivnosti, program? Kakav je ambijent ovdje bio?

Mostar je bio višesrc grad. Mostar je imao puno svojih srca. Jedno od tih mostarskih srca bio je i Abrašević. Ja sam ovdje kao dječak došao, dolazio na igranke. Ovdje sam upoznavao i ljubio cure, ne samo ja. Maloprije sam pričao kako se pjevalo Vendi quattro mile baci, čuvena Celentanova, to su šesdesete godine, hit, dvadeset i četiri hiljade poljubaca. Ali ih se više razmjenjivalo poslije igranke, nego što ih je bilo u Celentanovoj pjesmi. U Mostaru se počinjalo ovdje sa plesom, a završavalo kod Jelene u opštini, matičarke. Nikad se prije nisu sreli. Ovdje se susreli. On bi prišao, bili smo jako pristojni, mogu li zamoliti za ples, ona ustane i onda se pleše. Kažeš kako se zoveš, ona kaže kako se zove i na kraju, poslije nekog vremena, završite kod matičara, gdje opet pitaju kako se zoveš. Pred rat, tužno vrijeme, odem, postavim kameru, bilo je najavljeno trinaest vjenčanja u matičnom uredu, a održano dvanaest. Jedan ciganski par koji se najavio nije došao. Meni je to lijepa riječ. Ciganj. Na ruskom ima božanstvena pjesma Ljermontova „Ciganj“. Oni nisu došli. Od tih dvanaest, devet su bili miješani brakovi. Uključili smo kameru i ja nisam pravio komentara. Samo sam pustio da kažu ime i prezime, kažu da, poljubac, i to je išlo u centralnom dnevniku. Devet od dvanaest. Mene nikad niko u Mostaru nije pitao ko sam ja. Nikad. Niti sam ja pitao ko si ti. Mostar je bio osnovna organizacija dobrih ljudi. Ili sam barem ja susretao samo dobre, mada sam kroz novinarstvo, nema šta nisam radio, od rudnika mrkog uglja, dolje ispod zemlje, pa gore, do probnog leta avionom, sve susretao. Mostarci su bili Mostarci. Mostarci su se dijelili samo na ribare i štiglićare. S napomenom, da su i jedni i drugi bili Veležovci. I s konačnom napomenom, da su svi prošli ovuda, evo ovdje gdje sjedimo mi sad, kroz ovu salu. Bez razlike ko je na sceni. Moj drugar Izo Delić, Izo Lampa, Ilijas Delić, fina raja, išao kod njega kući u dvorište, njegov stari bio partizan, pa mi pričao. Pa Bobo Milojević, pa moj brat Đani Salković. Maloprije sam se vratio sa Sutine. Išao sam posjetiti majku, tamo je i on. Onaj koji je ovdje pjevao svoju Almu Sefić iz Mostara, koja sa njim više ne razgovara. Čudesni čovjek Đani Salković. Dobitnik prve nagrade Saveza kompozitora Jugoslavije, autor jedne od najljepših zbirki pjesama za djecu, autor prvog i jedinog mjuzikla u istoriji Mostara „Slavujev poj“. Kćerka mu Lijela je bila kod mene u Kišama, pa je onda putovao s nama. On je bio na Istoku, radio. Bio u Iraku. Onda mi putujemo, recimo ’85. u sred rata idemo u Irak. Ljekar, doktor, specijalista otorine, teško za izgovoriti otorinolaringologija, a kamo li izučiti. Vozi jedrilice, avione, pjeva, komponuje… Čudo. U bilo kom drugom gradu na svijetu da to radi dali bi mu ulicu. Meni je neko rekao, ti znaš da si zaslužio ulicu u ovom gradu, nemojte me zajebavati, izvinite, meni nudite mrtvom ulicu, a ja živ ne mogu vratiti 62 kvadrata stana u Drapšinovoj. Đani. I masa raje je tu prošla. I ne samo to.

Članovi Ansambla narodnih pjesama i igara RKUD Abrašević

Drama, pa folklor, Kema je to sjajno radio. Čak sam i vodio programe Abraševića. Safa Mehić, divni moj drugar Safa Mehić, koji je pjevao ovdje u Abraševiću sa gitarom, talentovan. Profesor Hap, hiljade harmonika. Imao sam ja neku reportažu o hiljadama harmonika, tako sam je naslovio, u Slobodi, a kad sam ovdje došao ’93. u januaru, Kosti su slupali lobanju, zbog toga što je pjevao o bratstvu i jedinstvu. Pa su oni klarineti bili udavljeni žicama gitarskim, razbacani. Harmonike probušenih pluća. Smrskani bubnjevi. Smrskan grad. Zbog toga je trebalo uništiti Abrašević, jer je Abrašević bio jedno od srca Mostara. I treba ubijati jedno po jedno. U jednom tekstu, koji sam pisao za Bosansku poštu, obratio sam se našima i rekao, svi se okrećete samo Veležu, Abraševiću se treba okrenuti. Jer je bio zaštitni znak grada. Ja se sjećam s koliko sam radosti napisao, kad su otišli na prvo gostovanje u Francusku. Salih Leho bio prevodioc. Salih Leho, profesor na mostarskoj gimnaziji, gospodin jedan. Dođu u Zagreb studenti ili u Beograd, svejedno, i tamo se polagali prijemni ispiti. Ko vam je predavao jezik? Kaže, profesor Salih Leho. Vi ne trebate polagati prijemni ispit. To je bio Mostar. Čovječe, Mostar je prije rata imao, to odgovorno tvrdim, oko 130.000 stanovnika, ali je imao dovoljno iz svih sfera života. Ljudskih, intelektualnih, emotivnih, kakvih god hoćeš kapaciteta, da napuni još pet gradova, da opremi, sjajno da opremi još pet gradova te veličine i toga broja stanovnika. Od slikarstva pa do fudbala. Mostar je mali grad, na kraju krajeva, u odnosu na ove velike centre, po broju stanovnika, ali Mostar je imao jednog Veleža u prvoj ligi. Imao jednog Abraševića u prvoj jugoslavenskoj ligi. Kad ovo sad kažem, to ne govorim o sebi, nego govorim o hiljadu djece iz Mostarskih kiša s kojima sam imao čast da se družim. Meni kažu, boga ti Mišo, šta bola stalno s onom djecom hodaš, sjedi s ljudima ovdje. Nemojte molim vas. Dođem kod vas ovdje žalite se. Boli glava, mahmurni ste, onaj govori kredit ga muči, onaj govori žuč ga muči, onaj se posvađao sa ženom… Nikakvih opterećenja nemaš s djecom. Pjevaju, vesele se, i ostali isti. Prije četiri- pet godina dođem ovdje i nas nekih pedeset nađemo se, skupimo se. One su Mostarke. Nema nacija, one su došle iz Beograda, one su došle iz Herceg Novog, Zagreba, iz Splita, iz Vankuvera, iz Los Anđelesa, iz Sidneja, i one plaču i ljube se i pjevaju. Lako je izdati druge, ali kako ćeš izdati sebe? Kako sebe izdati? Pa je Mostar imao jedno Narodno pozorište. Prva predstava koju je Jugoslovenska televizija ekranizirala bila je „Idemo u lov“, od Feydeaua, mostarskog Narodnog pozorišta. Prva predstava. Nije beogradsko Dramsko, nije zagrebačko Kazalište. Mostar je, čovječe, imao svoje dvije zlatne epohe. Jedna je kraj 19. i početak 20. vijeka, sa Aleksom i društvom, s Osmanom, Svetozarom i tako dalje… I druga je to vrijeme, kad sam ja imao tu čast i sreću da dođem ovdje, da me Mostarci prime i da živim u jednom raskošnom ljudskom okruženju.

Razgovor vođen u ljeto 2011. godine.

Izvor: AbrašMEDIA