Hercegovina, to ti je nova Istra, samo to ljudi još nisu prokužili – rekao mi je Mario Stanić, proslavljeni igrač iz postave legendarnih “vatrenih” i vlasnik imanja u Bijači, arsenala malih neohercegovačkih kuća koje su dobile nagradu Udruženja hrvatskih arhitekata za najuspješniju stambenu arhitekturu – piše Boba Blašković za zagrebački Jutarnji list, predstavljajući vjerovatno najljepšu kuću u čitavoj Bosni i Hercegovini. Njen vlasnik je rođeni Sarajlija, Mario Stanić.

– Poslala sam SMS arhitektu Zoranu Zidariću koji je u Bijaču trebao stići za par sati i objasniti nam koncept ovog jedinstvenog imanja. A koncept je zapravo jednostavan – napraviti seosko imanje koje može samostalno funkcionisati, a da je istovremeno korišten savremeni arhitektonski izričaj koji je baziran na lokalnoj arhitekturi i naslijeđu.

– Marija i njegovu porodicu znamo godinama, još dok je igrao u Engleskoj projektovali smo mu kuću u Zagrebu. Kad nekome radiš tako nešto intimno kao što je dom, neizbježno je da se sprijateljiš. I onda je Mario, kada je otišao u fudbalsku penziju, odlučio kupiti zemljište u svom rodnom kraju, u malom selu Bijača odakle su porijeklom njegovi roditelji, a sasvim slučajno tu je rođena i njegova supruga

Kako je zemlja ondje jako jeftina, kupio je cijelo brdo, 35.000 kvadrata, i onda me pozvao i rekao ‘Zik, moram ti nešto pokazati’ – prisjetio se Zoran Zidarić, partner u uredu 2 Arhitekta. Uskim i strmim cesticama probio se put Vrgorca preko Metkovića uz granicu do Hercegovine. Ondje ga je dočekao Mario i sa širokim osmijehom pokazao mu brdo koje je tada bilo zaraslo u makiju.

– Mario je htio da se napravi seosko imanje na kojem će uzgajati masline, vinovu lozu, voće, povrće, perad, koze i koje će moći samostalno funkcionisati i biti samoodrživo. Htio je mjesto u kojem će se on sa svojom brojnom prodicom i još brojnijim prijateljima osjećati dobro, gdje će se družiti i koje će im svima pomoći da pobjegnu od svakodnevice i gradskog načina života.

Prirodni resurs je kamen kojega u tom kraju ima u izobilju. A kilometre kamenih bedema godinama su slagala trojica majstora koji su nakon svega postali velemajstori

Takođe, htio je imati mjesto gdje će moći sa svojim prijateljima zaigrati fudbal, rukomet, tenis i balote, gdje će mu se djeca moći nesmetano igrati i upoznati prirodu i kraj odakle im roditelji potiču, ali isto tako roštiljati, družiti se i zabavljati – prisjetio se Zidarić, poentirajući kako je sve to što sada vidimo nastalo iz ljubavi prema kraju i mjestu gdje se osjećaš dobro.

– Kada smo tu došli, na brdu nije bilo ničega. Samo krš i makija, čak ni stabla nije bilo, niti išta drugo za što bi se čovjek mogao uhvatiti. I onda smo paralelno s razgovorom s investitorom počeli proučavati lokalnu povijest, graditeljstvo, tradicijsku arhitekturu i uočili da su hercegovačka sela zapravo raštrkana, a u tradicionalnom smislu građena od malih kamenih prizemnih kuća koje dvije po dvije ili tri tvore ansambl, nakon čega kilometrima nema ničega.

– Tu ideju pokušali smo reinterpretirati na savremeni način i umjesto jedne velike kuće u kojoj bi bili smješteni svi potrebni sadržaji, napravili smo njih šest – rekao je Zidarić, koji zapravo nije posve u pravu s obzirom na to da je sedma kuća na imanju, takođe rađena u sličnom arhitektonskom izričaju, ona za psa.

Naime, kad malo bolje pogledate sve kuće na imanju, zapravo su slične. Na pitanje kako to da se odlučio na savremene kamene kuće s ravnim krovom, vlasnik Mario spremno odgovara:

– To je bio moj jedini zahtjev. Supruga i ja puno se bolje osjećamo u nečemu modernom i savremenom, a ne u falsifikovanju istorije.

Pohvalno, nema što…, pomislila sam, no tada se nadovezao arhitekt i rekao kako jedina stvar koju su zapravo vlasnici promijenili od prvog idejnog rješenja jest to što sada kuće imaju ravni krov, a ne kosi, kao što su oni na početku predlagali.

– Od kada smo napravili 3D vizualizaciju idejnog rješenja projekt se nimalo nije promijenio. Sve što smo zamislili je napravljeno, no tu smo jako puno vodili računa prvo o zoniranju sadržaja, o miniurbanizmu parcele, a zatim o adekvatnom pozicioniranju i oblikovanju svih sadržaja koji su bili investitorova želja.

– Vlasnici su htjeli imati svoju kuću na vrhu brda s lijepim pogledom, iako je to zapravo u suprotnosti s tradicijom jer su se kuće u Hercegovini uvijek gradile u udolini, kako bi se sakrile od bure koja je tu prilično jaka. Gledali smo gdje je na parceli koja je uistinu jako velika najbolji pogled, a s obzirom na to da je na mjestu gdje se sada nalazi glavna kuća bilo mali plato, odlučili smo da glavni sadržaji budu ovdje – objasnio nam je Zidarić, zajedno s nama uživajući u predivnom zalasku sunca s Biokovom i okolnim brdašcima koji djeluju poput triju piramida u pozadini.

Ta glavna kuća u kojoj se u prizemlju nalazi velika natkrivena terasa, kuhinja, blagovaonica i dnevni boravak, a na spratu tri spavaće sobe i dvije kupaonice, ima ukupno oko 200 kvadrata, a uz nju na popločanom platou nalaze se još dvije kuće, jedna od 100, a druga od 70-ak kvadrata. Drugi je objekt sličnog arhitektonskog izraza, ali malo drugačijih proporcija, i to je zapravo kuća za goste, dok je u trećem skrivena garaža, podrum i roštilj s terasom za druženje.

– Još od početka postojala je ideja da se imanje mora osmisliti na način kako bi se dio, a možda čak i cijelo imanje moglo iznajmljivati, a ova raštrkanost objekata pogoduje toj mogućnosti – kaže Zidarić, objašnjavajući kako se ovaj projekt dugo promišljao te da je jedna od stvari o kojoj se razmišljalo kako napraviti kuće koje se zapravo mogu lako sagraditi.

– Ništa tu nije komplikovano. Kamen je iz obližnjeg kamenoloma, a izvodili su ga lokalni ljudi koji su zapravo na ovom projektu naučili kako ga obrađivati i slagati. Prva stvar koju smo napravili bilo je zoniranje sadržaja. Odredili smo gdje će biti šta, uključujući i budući bazen i polako počeli graditi suhozide koji okružuju imanje. Tih zidova kad se zbroji ima sigurno 5-6 kilometara i troje ljudi gradilo ih je čak nekoliko godina. Na tome su se izvještili, a onda smo u jednom trenutku počeli graditi kuće – prisjetio se Zidarić, objasnivši da sve kuće imaju kombinaciju 50 centimetara široke kamene obloge i predimenzioniranih asimetričnih betonskih prozorskih okvira, što je zapravo podsjećanje na stare kuće koje su uvijek imale bijele kamene prozorske okvire.

Sve one napravljene su u samo godinu dana, a ta repetirajuća forma kamenih kvadrova s bijelim asimetričnim okvirima izvanredno se uklapa u ovaj surov i brutalan teren koji jednostavno zaslužuje nešto ovako izuzetno.

– Svaki put kada sam ovdje dolazio uvijek smo se zezali, družili i odlično jeli, a ono što me još više od priznanja struke veseli jest to što su imanje vlasnici jako zavoljeli i što se oni tu osjećaju dobro. No, tu nam se zapravo puno toga spojilo: i dobar klijent, i zanimljiva lokacija, i koncepcija, i autohtoni materijali, a sve to u ovakvoj kombinaciji rijetko kada se događa u životu – kaže Zidarić, zaključujući kako je njemu ovo jedan od najdražih projekata na kojem je radio.

izvor:  Doznajemo.com