Prohladno novembarsko jutro a pola tuceta djece sjedi u krugu, pjevajući pjesmice i igrajući se. Prilično standardna slika vrtića kakvi postoje širom svijeta, rekli biste. Ali, ova djeca sjede na trupcima u šumi, okupljena oko logorske vatre. Ovo nije obično obdanište, ovo je šumski vrtić – „Waldkindergarten“.

Svakog jutra, bez obzira na vrijeme, 21 dijete pristiže u ‘Die Kleine Pankgrafen’ u Karov, grad sjeverno od Berlina, u jedan od preko hiljadu i po „šumskih vrtića“ koliko ih trenutno ima širom Njemačke. Pokret se takođe širi i preko njemačkih granica, postavši popularan u većini kontinentalnih evropskih zemalja. Velika potražnja je i u Japanu i Južnoj Koreji a veliko interesovanje su nedavno pokazali i Amerikanci, Kanađani i Britanci.

Živa u termometru je na tački smrzavanja ali ovog ledenog jutra ujedaju i istočni vjetrovi, koji čine da se hladnoća osjeća kao da je još nekoliko stepeni hladnije. Ipak, rukovodilac vrtića Torsten Rajneke nasmiješi se na izraženu zabrinutost reportera za dobro stanje djece. “Nije ovo ništa”, kaže on. ‘Kakvo god da je vrijeme’ (Whatever the weather) nije samo izreka. Ostajemo napolju sve dok studen ne dostigne -28 stepeni Celzijusa. Djeci nikada nije hladno. Ona i njihovi roditelji znaju kako da se oblače. Ona su … kao mali luk – ufačlovana u višestruke slojeve tople odjeće”.

Ako se hladnoća već i spusti do ekstremno niskih temperatura, djeca (a i nastavnik s njima) mogu potražiti predah u prenosivim logorskim šatorima (u kojima je takođe moguće naložiti logorsku vatru), ili u maloj drvenoj učionici – ipak, Rajneke insistira da djeca provedu veći dio svog vremena na otvorenom, čak i onda kada snijeg napada do visine od jednog metra.

NAJSLAĐI SU ZALOGAJI KALJAVIH PRSTIĆA

Prošle zime je bilo toliko snijega da su djeca izgradila iglo – bez ičije inicijative sa strane, sasvim sama. Tek će se vidjeti kako će biti ove sezone i da li će biti dovoljno snijega za još jedan iglo, čija izgradnja djecu veoma privlači i zabavlja. A nije ni nužno da četiri nastavnika, koliko ih ima u ovom „šumskom logoru“ sve vrijeme zabavljaju svu djecu i drže im pažnju. S vremena na vreme djeca su ostavljena bez nadzora i, čim plamen vatre počne da trne, četvorogodišnji Fin dodaje svježe cjepanice na vatru. Ostala djeca raspiruju vatru grančicama.

Kako nastavnici primjećuju, djeca ne pokazuju bilo kakve znake zabrinutosti. “Možda nemam toliku kontrolu niti ih mogu uvijek vidjeti ali znam gdje se nalaze”, kaže Rajneke. “Naše odsustvo im omogućava da bolje procijene rizike. Ideja je da djeca (neke stvari) uče sama, da uče jedna od drugih, kao i da uče iz sopstvenih iskustava i grešaka”, objašnjava on. Ova filozofija se odnosi i na vatru.

Nihal Öz, još jedna među vaspitačima, podsjetila se jednog mališe iz šumskog vrtića koji je dugo stajao neposredno uz vatru ‘da bi vidio šta će se desiti’. “Došao je i rekao ‘izgleda da mi noge nisu izgorjele’. Tako smo svi posjedali na tle, a ja sam im pričala o vatri, pokazujući im šta se dešava ako neke stvari ostanu izložene dejstvu plamena.”Diskusije poput ove bliske su i neposredne, pa je na taj način svako dijete u Waldkindergartenu u mogućnosti da „osjeti“ ovakve lekcije i doživi ih. Malo je organizovanih aktivnosti u trenutku kada dođe vrijeme za užinu oko 11 časova, kada vaspitači donose svježe voće koje se siječe ali i pojede direktno nad posudom – hvata se, naravno, dječjim ručicama spečenim od blata, ukaljanih tokom jutarnjeg lova na puževe, ili tokom izgradnje kućice na drvetu.

Nakon užine, neka djeca pitaju vaspitače da li mogu da odu do magarčića iz logora, dok bi druga radije išla na penjanje. Nigdje u vrtiću nema ugrađenih ljestvica, jer, kako kaže Rajneke, “ovdje je svako drvo za penjanje“. Djeca se mogu uspentrati na bilo koje, kad god žele, penjući se onoliko koliko žele. Jedino je pravilo da im nastavnici mogu pomagati samo dok se spuštaju, ali ne i pri penjanju.

“Ovo ih čini daleko pažljivijima i opreznijima, jer moraju da steknu povjerenje u sebe”, kaže Oz. “Padaju s drveća jedino onda kada njihovi roditelji dođu ovdje, jer tada pomisle: ‘tata će biti tu da me spasi’. ”

Ute Šulte – Osterman, predsjednica njemačkog Saveza vrtića prirode i šuma (BVNW) kaže da, osim jedne slomljene noge, nije bilo ozbiljnih povreda tokom dvadesetogodišnje istorije te organizacije. “U našim je vrtićima daleko manje nesreća nego u redovnim vrtićima zatvorenog tipa, jer imamo manje a i mekše zidove i podove – lišće i blato”, kaže ona.

Šulte – Osterman, koja je takođe trener na Univerzitetu primenjenih nauka u Kilu, kaže da život i boravak na otvorenom čeliči djecu, smanjujući kod njih slučajeve prehlade i gripa. Epidemije vaški su takođe značajno smanjene, jer djeca nisu ograničena na zatvoreni prostor. Postoji, međutim, daleko veći rizik od dobijanja Lajmske bolesti, usljed ujeda krpelja koji se nalaze u prirodi.

Jedna studija iz žurnala za istraživačku dermatologiju je 2006. objavila otkriće da djeca iz šumskih vrtića imaju 2,8 puta veće šanse za ujede krpelja, a četiri puta veće šanse da dobiju Lajmske bolest od djece u vrtićima zatvorenog tipa.

Sa vaspitačima od krvi i mesa

Šulte – Osterman kaže da nad svi ovim rizicima prevagu imaju mnogobrojne “sveopšte” mentalne i fizičke prednosti dječje igre pod vedrim nebom. “U djeci koja su provela svoje najranije djetinjstvo u šumskim vrtićima formira se mnogo dublje razumijevanje svijeta koji ih okružuje, a dokazano je i da često posjeduju mnogo više samopouzdanja kada kasnije krenu u školu.”

Ona kaže da su ovakve ‘školigrice u prirodi’ vjerovatno započele u eri hipika i emancipacije akademskih struja tj studenata – ovaj pokret je zapravo nastao u Danskoj 1950. godine, a prvi vrtići u Njemačkoj otvarani su tokom 1960-tih. Roditelji danas potiču sa svih nivoa društvene ljestvice. U njih su uključena djeca iz svih slojeva: od djece prodavaca u radnjama do radnika i ljekara, medicinskih sestara pa su, čak, u vrtiću uživali i mladi naraštaji čiji roditelji sviraju u jednom njemačkom pank bendu. “Imamo više zahtjeva za prijem djece no što smo u stanju da ih primimo. Nikako da nađemo dovoljno mjesta za sve njih iako se nova obdaništa neprestano otvaraju.”

Uporedo s ovim njemačkim pokretom koji napreduje brzim tempom, Šulte – Osterman upravlja svoj pogled na ostatak svijeta; ona je imala glavnu riječ na inauguralnom ‘Međunarodnom kongresu Waldkindergärten’ u Berlinu. Na njega je pozvano više od 350 delegata, kako bi razmatralo načine za širenje ovakve filozofije obrazovanja najmlađih u što više zemalja svijeta, posebno u SAD i Velikoj Britaniji koje su dosad najviše oklijevale u prihvatanju otvorenih obdaništa.

Prvi američki vrtić ovakve vrste, Školica Majke Zemlje (Mother Earth School), otvorena je 2007. u Portlandu, Oregon. Postoji ih samo nekoliko u Velikoj Britaniji, uključujući jaslice na otvorenom ‘Tajna bašta“ u Fajfu, Škotska, koji radi 49 nedjelja u godini i ima četrdesetoro upisane djece.

Šulte – Osterman misli da bi opsjednutost zdravsteno – bezbjednosnim propisima u SAD i Velikoj Britaniji možda usporilo usvajanje ove ideje, premda ističe da su se šumska obdaništa pokazala veoma popularnim u Japanu, koji je takođe poznat po svojoj ekstremnoj birokratiji.

“Naš najveći uspjeh je bio instalirati ovakve institucije u Japanu, gdje je obrazovanje i te kako regulisano. Pomogli smo im da se ovakav metod predškolskog obrazovanja iz ruku vlasti vrati među ljude od krvi i mesa.”

“Neki roditelji su zabrinuti da Japan postaje isuviše naglašeno haj-tek društvo, te da njihova djeca, usljed prejakog uticaja visoke tehnologije, nemaju vremena da komuniciraju sa prirodom. Zbog toga su veoma zavoljeli koncept šumskih obdaništa,“ objašnjava Hiroe Kido, japanska studentkinja koja piše postdoktorsku tezu o pokretu šumskih obdaništa. U Japanu ih ima više od stotinu a njihov broj će se uskoro udvostručiti.

izvor: sviuselo.wordpress.com