Husinska buna, kažu enciklopedije, oružani je otpor rudara rudnika Kreka protiv nasilja organa državne vlasti u toku generalnog štrajka rudara Bosne i Hercegovine, od 21. do 28. decembra 1920. godine, nazvan po rudarskom selu Husino kod Tuzle.

Mada je štrajk izbio zbog vladinog kršenja sporazuma o visini nadnica, koji je ona sama potpisala, proglašen je subverzijom. U njemu je učestvovalo oko 7.000 radnika, a vodila ga je Komunistička partija preko Saveza rudara, na čelu sa Mitrom Trifunovićem Učom.

Rudarske porodice u Brezi, Tuzli i Zenici iseljene su iz državnih stanova, a rudari mobilisani. Više od 300 iseljenih rudara iz Kreke, pretežno Slovenaca, povuklo se sa štrajkačkim odborom u Husino i druga sela kraj Tuzle. Njihov otpor vojsci, žandarmeriji i „Narodnoj gardi“, koje su pokušale da strance protjeraju, a domaće rudare primoraju na posao, u krvi je ugušen 28. decembra 1920. Poginulo je sedam, a ranjeno više desetina rudara i seljaka. Uhapšeno je oko 400 lica koji su se solidarisala sa štrajkačima. Surovi obračun policije i žandarmerije s rudarima u Bosni i Hercegovini izazvao je opšti revolt i protestne akcije radnika širom zemlje.

(Fotografija okačena na ulazu u spaljenu zgradu Vlade Tuzlanskog kantona)

Trinaest mjeseci kasnije Husinska buna je dobila epilog u velikom sudskom procesu vođenom u Tuzli u januaru i februaru 1922. Optužnica je teretila 350 rudara, a suđeno je dvadesetorici učesnika. Jure Kerošević, optužen za ubistvo žandara, osuđen je na smrt vješanjem, a 10 rudara na vremenske kazne od jednog do 15 mjeseci.

Protiv tog suđenja i za spašavanje Keroševića vođena je u zemlji i inostranstvu akcija solidarnosti, pa su vlasti bile prisiljene da mu preinače smrtnu kaznu 20 godina robije.

Situacija je danas bolja samo utoliko jer se radnici ne ubijaju odjednom iz puške već postepeno. U Diti, jednoj od najvećih hemijskih firmi bivše države, organizovali su 24-časovne straže nad imovinom preduzeća. Kako kažu, spoj vlasti, i tajkuna doveo je do toga da je na samo jednu zgradu u krugu fabrike devet puta uzeta hipoteka kod više različitih banaka istovremeno.

Danas, juče…sutra?

Danas radnici traže revitalizaciju fabrika, a ako vlast to ne može da ispuni onda traže da se radnici stave na budžet. Neki tvrde da već narednog dana mogu staviti fabrike u pogon, ali da to vlasti i tajkuni ne žele.  Neki kažu da para nema i da radnici sa tim treba da se pomire, ali nije baš lako reći ljudima koji su radili 40 godina da ne mogu ni da povežu staž, ni da se zdravstveno osiguraju i da moraju tako da plutaju u tom administrativnom vakuumu gutajući knedle koje su im drugi gurnuli u grlo.

„Radio sam u Polihemu, koji je prije rata izvozio 200.000.000 dolara godišnje. I ta je fabrika uništena. Tu je trebalo nekoga strijeljati. Nama nekad kažu da su fabrike uništene tokom rata, a to nije tačno. Tuzlanski kanton je očuvao sve fabrike. Niko nama nije uništio fabrike. Nama su tajkuni uništili te fabrike sa stranim „investitorima“ i domaćim kvislinzima. Izmisle nekog stranog investitora, dođu ovdje, kupe fabriku, a onda kad sve unište više ih ne možeš naći“, kaže na početku razgovora za Frontal Enes Tanović, član Izvršnog odbora Sindikata solidarnosti, koji predstavlja združeno tijelo svih sindikata Tuzlanskog kantona.

(Enes Tanović)

Ističe da je Tuzla je bila najjači industrijski grad. „ Ako vam u toku 10 godina ostane 20.000 radnika bez posla, a ne zaposlite nikoga onda znači da ste zaista u velikoj krizi. Sindikalci su pustili svakog radnika niz vodu. Evo, danas imamo dojavu da jedan sindikalac treba da bude otpušten jer štiti radnička prava. Mi smo došli na ideju da formiramo nezavisni Sindikat solidarnosti. Čine nas uglavnom obespravljeni radnici, a tih radnika ima iz 22 firme na nivou kantona i svaki dan se pojavljuju novi ljudi. Mislim da će na kraju ovdje biti ljudi iz 50 firmi. Ne borimo se trenutno za „Telekom“ i slične, to su vladine firme i to je njihova glasačka mašinerija. Nije ni čudo što je SDA pobijedila kad ima uposlene ljude u pošti, telekomu i ostalim... SDP, s druge strane, ima svoje firme, i sve je to jedna velika mašinerija. Oni se u stvari samo mijenjaju za pozicije i uvijek će biti u poziciji da vladaju. Ako bismo ostavili ovakvo stanje oni bi doveli sve građani – a već su ih doveli nekako – do prosjačkog stanja“.

Vidljivo isfrustriran negativnim komentarima koji okružuju njihovu svakodnevnu borbu Tanović navodi: “Mi pokušavamo da zaustavimo trend otpuštanja radnika i da se konačno počne raditi na ekonomskim pitanjima novog zapošljavanja radnika. Teško ide. Oni su se spojili u jednu mrežu gdje ako udarite ovdje oni se pojave s druge strane i sve vrijeme govore kako ovaj sindikat privlači ljude da prave bunt, a nismo u pravu. E sad, da li jesmo ili nismo u pravu ako imamo napismeno 2.000 radnika koji nemaju nikakva prava? Da li smo u pravu ako imamo nekih 1.000 radnika koji su stekli uslove za penziju, a nije im uplaćen radni staž i oni su na ulici. Pogledajte, pet godina imamo čovjeka koji je stekao uslove za penziju, a ne dobija je. A zamislite tek njegov ponos!“.

 Sindikalni ustav

„Evo, ovo je naš ustav. Dvanaest zahtjeva prema vlastima. Ali osnovno je da se u budžet kantona ubaci stavka za pomoć radnicima koji nemaju nikakva primanja dok fabrike ne krenu. Sljedeći zahtjev je da se ubaci stavka u budžet TK za zbrinjavanje radnika koji su stekli uslove za penzionisanje. Ta dva zahtjeva su nam najosnovnija“

Fabrika Konjuh postoji 130 godina, prošla je sve ove ratove i u ratu nije uništeno ništa. Radilo se i bilo je dobro sve do 2007. godine, dolaskom 2008. godine firme koja je radila pelet Konjuh je počeo da propada", počinje da objašnjava Melvudin Trakić, predsjednik sindikata Konjuha.

„Mi smo i tada upozoravali na negativne posljedice, ali niko nas nije slušao kao članove sindikata. Smanjivane su nam plate, a Konjuh ništa nije imao od te saradnje sa BH peletom i ona je uništila sve, tad su krenuli štrajkovi i protesti radnika. A onda je 2010. godine krenulo sve nizbrdo, i tada je ovdje bio sindikat kojem niko nije mogao da se požali, jer bi se dobijali otkazi, to je bio sindikat koji je bio u vezi sa rukovodstvom. Menadžment, nadzorni odbor i sindikat su bili jedno tijelo koji su radili skupa“, nastavlja.

(Lijevo Mujo Gavranović, desno Melvudin Trakić)

“2010. godine u Konjuhu je napravljen kriminal decenije i to je urađeno zajedno sa vlastima. Mi smo do 2010. godine radili i te godine smo dali državi poreza na PDV u iznosu od 3 miliona i 700 hiljada KM. Imali smo i tada 1 100 zaposlenih, međutim tada počinje i kriza vlasničke strukture i poslovanja.  Danas smo u takvoj situaciji kakvoj jesmo. Protesti u februaru su donijeli to što jesu, vlast ova nije izvukla nikakve pouke, pogovoto vlast u Tuzlanskom kantonu gdje smo i mi imali dio odgovornosti jer smo učestvovali u biranju te vlasti. Sadašnji premijer TK Bahrija Umihanić je bio dvije godine član nadzornog odbora u Konjuhu, i on dobro zna kakva je situacija u ovoj firmi i on ne bi dobio našu podršku da nam nije obećao da će spasiti Konjuh. Međutim i on i kompletna vlada su nas izigrali oni su nama jednom rekli znate vi bi se mogli spasiti ali ovdje politika igra ulogu. Mi znamo da ima tu politike ali nam nisu rekli koja je to politika“, kaže Mujo gavranovič, zamjenik predsjednika sindikata Konjuh.

On poručuje i da Konjuh ima još jedan dodatni problem, a taj je da lokalna zajednica će sve učiniti da Konjuh nestane sa lica zemlje. „Konjuh zauzima jednu trećinu grada, 200 hiljada kvadrata, 45 000 pokrivenog prostora 900 mašina i prema procjeni sudskog vještaka vrijedi oko 60 miliona KM a gubitak je 34 miliona zato i ne može biti pokrenut stečaj. Konjuh ima svoju šansu samo treba pomoć...“

Njihov zahtjev za slijedeću godinu jeste da ih uvrste u budžet da im daju minimalnu platu a onda, kažu, mogu čekati i fomiranje vlada i skupština. „Ako je njima (vladi) u interesu da nam daju svaki mjesec besplatno 400 KM, ako neće da nam ozdrave privredu i otvore radna mjesta“.

„Biro  te hoće primiti na evidenciju ako ti je riješen tvoj radnopravni status, a pošto nama iz ovih firmi nikome nije riješen taj status. Nemam ništa protiv da me neko sutra pošalje na biro da mi uplati 58 mjeseci radnog staža i da mi da mojih 38 plata i ja odoh.  Proglasi me tehnološkim viškom i to je tako svagdje u Evropi“, ističe Dževad Mehmedović, predsjednik sindikata Dite.

Dodaje da vlada mora dobro da razmisli, narod ih je izabrao a oni su prihvatili mandate. „Neće nas niko više lagati. Poslije februara slagala nas je kao neka ekspertna vlada, sad više nema laganja. Sad smo im postavili uslove, jedan je samo bio da nas finansijski pomogne pošto ide nova godina i praznici, jer oni će sa svojim proodicama u hotele, a naši u kontejnere, e neće ni to moći“.

(Dževad Mehmedović)

Ponavlja nam da oni imaju zahtjeve koje su već predali novoj vlasti, ili pokrenuti firme ili ih sve staviti na budžet, „pa ako im se to isplati da mi sjedimo kod kuće, a da nam daju plate od budžeta, jedino se tako može dobiti ta bitka“.

Kako navodi, poučeni iskustvom fabrika koje su izbrisane sa lica zemlje otkako je 28.7.2013. zvanično Dita prestala sa radom i otkako uprava izlazi iz preduzeća radnici čuvaju imovinu, dežurajući u devet smjena 24 sata. Otjerali su i banke koje su dolazile po imovinu pod hipotekom.

( Spisak hipoteka Dita)

„Dosta je stanje frizirano, imaš dug prema banci od osam miliona ona sad potražuje 14-15 miliona nadodala kamata. Imaš dug prema dobavljačima, a ti su najvažniji kao i prema radnicima. Ove banke su svakako igrale igru. Kako neko može npr. da vam odobri dva-tri kredita na jednu te istu stvar. Kod nas u Diti pojedini objekti davani su i po devet puta pod hipoteku. Time su se prale para. Te banke sve se moraju preipitati i onda sjesti za sto pa vidjeti kao dalje. Ja da se pitam ne bih mi nikad vratio“ navodi Mehmedović.

Poručuje da nije ovo ništa riješeno. „Po meni teža će biti situacija 2015. godine, jer ovakav sistem ne može opstati. Doći će i do opštih protesta, jer je stanovništvo sve nezadovoljnije, prvi put kad penzioneri ne dobiju penzije, sve će krenuti“.

Čvor politike, privrede, kriminala

Haris Dedić, dugogodišnji novinar i urednik portala Boljatuzla, kaže nam da protesti traju predugo i da je na sceni svojevrsna veza između politike, privrede i kriminala.

„Dok se taj Gordijev čvor ne rasječe, ja mislim da se nikada neće riještti situacija. Nekome evidentno odgovara ovakva situacija i da u čitavoj BiH ima jedno konstantno žarište koje će proizvoditi probleme koji su jasni u čitavoj državi. Nije ništa bolja situacija ni u Republici Srpskoj kao ni u bilo kojem gradu u Federaciji BiH nego što je Tuzli. Međutim, radnici su pokazali svoj bunt, ali svugdje je jednako teško“.

Insistirajući da ga citiramo objašnjava da je problem ovdašnjih političara je što niko nema mu*a da izađe pred radnike i kaže im stvarno stanje stvari.

"U toku su  politički 'dilovi' ko će dobiti rekonstrukciju zgrade Vlade TK, nastradale u februarskim protestima."

„I što je najgora moguća stvar, ja uopšte lično i kao novinar koji je djelimično uključen u cijelu problematiku ne vidim rješenje i ne vidim način na koji se može ovo riješiti. Da li je to stečaj, ili privlačenje stranih investitora, sve to divno zvuči kad se priča, ali imamo problem jedne firme koja se malo spominje u ovoj priči jeste Guming. To je trenutno očišćen plac. Nije uspjela privatizacija, nešto je to bilo kao kupljeno, pa nije kupljeno, biće kupljeno i tako. Vremenom ljudi koji se bave sekundardnim sirovinama su iz dana u dan godinama razvukli cijelu fabriku, koja je u momentu kad je zatvorena mogla proizvoditi i raditi. Da li je to budućnost i preostalih firmi ili će se uspjeti privući neke strane investicije ostaje da vidimo.

Treća priča – atrkativne lokacije

„Činjenica je da ova država sa ovim resursima ne može pokrenuti ove kombinate, jer ipak pričamo o ogromnim fabrikama za čije pokretanje trebaju milioni maraka. Druga je stvar što sad svi ti kombinati na području TK imaju relativno atraktivne lokacije za neke druge privrednike i sad se javlja jedna treća priča da li se oni namjerno uništavaju da bi neko naslijedio i za marku kupio atrkativne lokacije. Situacija je takva kakva je, i ja i dosta pametniji ljudi od mene ne vide izlaz iz nje“, kaže Dedić.

Novi isušeni kadrovi

„Ja sam rekao da je ova ekspertna vlada čisto politička vlada, i dio dogovora između SDP-a i SDA, i svi ti kadrovi su bili manje više na jednom od tih od političkih ideja. Ja da sam na mjestu nekog od članova od nove vlade ja se lično ne bih upustio u avanturu da budem neki ministar. Prema onim imenima koja se licitiraju ja ne vidim nikakv napredak u rješenju. To su sve isušeni kadrovi i sve je već viđeno po sto i drugi put i ne vidim ikakvog napretka. Za razliku od ove ekspertne vlade koja je znala da im je rok trajanja šest do devet mjeseci i koja se trudila da samo utiša stvar i postavi svoje ljude u nadzorne odbore, (ona bi mogla ući u Ginisovu knjigu rekorda kao vlada koja je imenovala najviše upravnih i nadzornih odbora, ne znam da li ima išta u ovo kantonu što nije u toku njihovog mandata dobilo novu upravu), ova nova vlada ima pred sobom četiri godine, teške godine. Nasljeđuju samo probleme. Nisu ni zasjeli, a imaju pritisak od strane radnika“, nastavlja Dedić.

On smatra da je problem u principu,jer  kad se dogode protesti uvijek mora biti neka sila koja ih generiše, da li su to intelektualci, opozicioni političari ili dr. 

"A nakon februarskih protesta nije se pojavila takva neka sila koja, ne da stoji iza toga, nego koja bi tim protestima dala neki kanal, usmjerila opravdane zahtjeve nezadovoljnih radnika. Zato su se oni i rasplinuli. Prisustvovo sam sastancima političari koji su doslovno govorili, pusti smiriće se, nemoj ništa sad da čarkamo, povuci policiju. Pusti ih ispuhaće se ljudi. Nažalost, tako se i desilo, pa sad niko te proteste iz februara i ne spominje. Kad bih bio na mjestu radnika ili političara ja ne znam šta bi bilo pametno učniti jer protesti koji traju toliko dugo, ili mi nismo dobro kanalisali svoje zahtjeve i svake srijede izlazimo ispred suda, znači moramo mijenjati načim. Ovo još niko nije rekao, možda će me neko pogrešno shvatiti, ali što su pojedine vođe sindikata politički aktivni? Neki od njih tako nastoje da riješe neke svoje političke ambicije. Na zadnjim izborima od pet tih vođa sindikata dvoje je bilo na listama. Po meni to je nedopustivo. Ako smo zavisni, onda smo zavisni. Ja ne branim vladu, ali rušenje zbog političkog nezadovoljstva nije put“, ističe Dedić.

Enes Osmančević: Bosanska sirotinja i bosanski velikaši

„Priča o propasti tuzlanske industrije vrti se od završetka rata i traje dvadeset godina. Događale su se stvari koje su pomalo čudne ali istovremeno i razumljive. Najveća žrtva pretvorbe vlasništva  od društvene svojine ka privatnoj jeste hemijska  industrija, koja je gotovo potpuno uništena. Sada se vidi da je jedna pogrešna orjentacija, da za razvoj BiH nisu potrebna velika preduzeća i veliki sistemi već su dovoljna mala i srednja preduzeća, što su zagovarali  neki kvaziekonomski stručnjaci, bila naprosto pogrešna. Veliki sistemi su jednostavno prodani u bescjenjenje. Sama činjenica da nešto možete kupiti za marku obesmišljava cijeli taj proces“, ističe za Frontal Enes Osmančević, profesor na Filozofskom fakultetu u Tuzli.

Ističe da su se ovdašnji tjakuni uzdali u ničim dokazanu svoju genijalnost, a to je da kupe za marku fabriku, a prodaju je za milijardu nekom dezorijentiranom, a bogatom strancu. Sve sve to odvijelo mutno i po principu ko će koga prevariti.

„U svim tim stvarima su predstavnici sindikata učestvovali na ovaj ili onaj način, više ili manje, i to je nešto što niko ne spominje. Kada se nisu pojavljivali ti veliki kupci ta industrija je počela da propada, izgubljeno je tržište, tehnologija je zastarjela, počeli su da gube stručnjake i radnu snagu. Nikoga više to nije zanimalo već su te hale izrezane i prodate u staro željezo. Istovremeno, nije bilo politike koja bi strateški riješila šta raditi sa tom industrijom i nije bilo dobre namjere. I ovo malo radnika što je ostalo, oni su zapravo ničiji, nevidljiv. Počeli su da se snalaze na razne načine...neki su ostali u nadi, jer nada zadnja umire. Godine su prolazile, i oni su sad na ulici. Stvar kulminira na način da su u februaru ove godine bili protesti koji su pokazali sav očaj ljudi i svu bahatost vlasti. Tad su se susreli bosanska sirotinja i bosanski velikaši.“

Međutim u tim protestima pokazao se nedostatak opštih interesa, uz istaknute  pojedinačne ili grupne, da bi vlast mogla nešto da radi. Sada su protesti zapali u krizu, jer predstavnici sindikata su doveli na vlast vladu koju sada tjeraju.

(profesor Enes Osmančević)

Teatar apsurda

„Tada su oni trebali jedni drugima. Vlada je dobila legitimitet da su ekspertni, a radnici da ostvare neki od svojih zahtjeva. Vlada na čelu sa Bahrijom Umihanićem je znala da nema ništa od pokretanja te industrije...Znali su da to neće, i kupovali su vrijeme i kupili su ga, radnici su izigrani i došli smo do teatra apsurda da oni traže ostavku vlade koju su sami doveli.  Istorija se uvijek ponavlja. Jedanput kao tragedija, drugi put kao farsa.“

"Sada se događa da niko pametan neće u vlast u ovakvim okolnostima. Niko neće da doživljava neprijatnosti, da u ovakvim teškim uslovima prihvati odgovornosti, ili nisu kapacitativni, tj. shvatili su da rješenja zahtjevaju puno više nego što mogu ponuditi. Stvar se odvija u začaranom krugu neartikulisanog nezadovoljstva i nespremnosti vlasti da se uhvati u koštac sa ljudima."

Približava se godišnjica februarskih nereda, a od toga svi pomalo strahuju. Kada su nedavno  radnici blokirali južnu i sjevernu saobraćajnicu vlast je izvela  toliko policijskih snaga na ulice da se činilo kao da je odnos radnik – policajac 1:1. 

Para nema, političara sa vizijom i hrabrošću nema, stranog kapitala koji bi mogao da revitalizuje te fabrike nema. Ima samo mnogo praznih hala i izgubljenih godina na radu iznad kojih stoji upitnik da li će ikada biti priznate i plaćene. 

autor: Frontal