U izvještaju revizije učinka „Stečajni postupci u Republici Srpskoj“ objavljenog jula 2012.  godine navodi se da je od donošenja Zakona o stečajnom postupku oko 50.000 radnika ostalo bez zaposlenja po ovom osnovu.

“Struktura rezultata stečajnih postupaka i procenat naplate potraživanja pokazuju da stečajni postupci nisu ispunili definisane ciljeve. Više od polovine stečajnih postupaka se zaključi zbog nedostataka ili nedovoljnosti stečajne mase, tj. bez podjele sredstava povjeriocima. Povjerioci u stečajnim postupcima nisu naplatili više od 4/5 svojih potraživanja”, navedeno je u pomenutom revizorskom izvještaju.

Revizori su utvrdili da su stečajne postupke “krasili” dugotrajnost, da se ne pokreću u zakonom predviđenim rokovima ili se uopšte ne pokreću, da su najduže trajali stečajni postupci zaključeni diobom stečajne mase i reorganizacijom, da su troškovi stečajnog postupka varirali od postupka do postupka i u strukturi u odnosu na ukupno ostvarene prihode su se kretali od oko 10% do oko 90%, itd.

Ono što su revizori naveli te 2012. godine u svome izvještaju nije bitno uticalo na dalji tok stečajnih postupaka koji su se nastavili odigravati po već ustaljenoj matrici. Zato i danas svjedočimo da nekadašnji radnici "Energoinvest - Rasklopne opreme" (RAOP) iz Istočnog Sarajeva štrajkuju i traže zaostale plate i doprinose, da se po sudovima vuku žalbe odbora povjerilaca FAM Jelšingrad iz Banja Luke i da se mnogi drugi slučajevi godinama odigravaju van očiju janvosti.

Trenutno se u RS vodi oko 250 stečajnih postupaka, što je ispod prosjeka ranijih godina od 2008. do 2010. godine koji se kretao od 450-570. Prema istraživanju Svjetske banke, stepen namirenja povjerilaca po okončanju stečajnih postupaka u BiH je oko 30%.

U praksi su prisutni slučajevi da su preduzeća bila platežno nesposobna i po nekoliko godina, a da stečajni postupak nije pokrenut. Stečajni postupak je po svojoj prirodi i zakonskim propisima, hitan da bi se očuvala vrijednost sredstava i zaštitili interesi povjerilaca koji se naplaćuju iz tih sredstava.

Istraživanje Svjetske banke pokazuje da stečajni postupci u BiH traju u prosjeku 3,3 godine. Prema podacima iz Službenih glasnika RS procesuiranje pojedinih stečajnih postupaka trajalo je i do 7 godina.

Za to vrijeme radnici kao i ostali potražioci neizvjesno su čekali rješenje svoje sudbine. Iako su radnička potraživanja (zaostale plate i doprinosi) u najvećem postotku priznavani od strane stečajnih sudija, nema načina da se naplate strahovanja i neizvjesnost koje su svakodnevno proživljavali.

Sudbina FAM Jelšingrada

"Stečaj je najveće zlo koje može da se desi bilo kojem preduzeću. Mislim da je preduzeće nakon stečaja samo u dva slučaja zaživjelo. Obično poslije stečaja ništa ne ostane. Zašto se to tako dešava?", pita se Željko Vujatović, član odbora povjerioca FAM Jelšingrad i Saveza udruženja malih akcionara Republike Srpske.

Katastrofalna privatizacija koja se desila krajem 20. i početkom 21. vijeka dovela je do zatvaranja fabrika koje su zapošljavale po nekoliko stotina, pa čak i hiljada radnika, što je rezultovalo teškom ekonomskom stanju u cijeloj BiH.  Ovo stanje pogoršalo je već tešku poslijeratnu situaciju, te dovelo do današnje ekonomske krize u kojoj je izjednačen broj zaposlenih i penzionisanih državljana, a u kojoj su i sve rjeđe prilike za pronalaženje zaposlenja.

Kako su firme poput FAM Jelšingrad, Incela, Fruktone i Čajevca, odlazile u stečaj, radnici sa 30 i nešto godina radnog staža izbačeni su na ulice. Dugovanja prema ovim radnicima iznosila su i po nekoliko hiljada maraka u vidu neisplaćenih plata, bez mogućnosti naplate, a najgoru sudbinu doživjeli su oni koji su zbog nepovezanog radnog staža izgubili i mogućnost da se penzionišu. 

Radnici Jelšingrada se već godinama vuku po sudovima. Mnogi su odustali od ovih potraživanja koja iznose od 10 pa i do 50 plata. Najbitnije im je bilo da im se poveže radni staž, što je i učinjeno tokom trajanja stečaja, koji je otvoren 2009. godine.

Mnogi su im rekli da su ispali naivni, radeći u preduzeću koje se gasilo, ali bivši radnici Jelšingrada su svoju firmu posmatrali kao brak koji se ne napušta sa prvim problemima.

Trenutno je jedna trećina nekadašnjih radnika ovog gigatna metalne industrije zaposlena u Novom Jelšingradu, preduzeću koje je nastalo nakon što je Vlada RS kupila FAM Jelšingrad u stečaju, dodala prefiks "Novi" i prodala građevinskom preduzeću "Krajina", kojem je jedan od najvećih akcionara predsjednik Privredne komore RS, Borko Đurić.

Druga trećina je ostvarila pravo na penziju, a ostali su na birou jer su "nepodobni" za rad u Novom Jelšingradu, kaže Vujatović. 

On sam pripada u tu treću grupu nekadašnjih radnika, koji se danas vuku po sudu, vodeći bitku oko toga kako raspodijeliti ono malo novca što je ostalo od giganta koji je otišao u stečaj.

Vujatović kaže da cilj nije penzija, jer ako se sva preduzeća pogase, država neće imati novca za penzije.

 "Zadužujemo državu, trošimo tuđe, dakle trošimo novac od naše nerođene djece, a to nema logike", objašnjava Vujatović.

Najveća muka se vodi sa banjalučkom firmom "Euromotor" koja je Jelšingradu izvukla posljednja 2 miliona KM sa računa.

Naime, Euromotor je 2003. kupio dio fabrike, tj. novu halu za montažu mašina, te potpisao ugovor sa kojim se, između ostalog, obavezao da će nakon 18 mjeseci zaposliti  70 radnika Jelšingrada.

Međutim, Euromotor nije ispunio uslove ugovora.

Vujatović vjeruje da je neispunjavanje ugovora Euromotora i glavni razlog zbog kojeg je Jelšingrad otišao u stečaj. On objašnjava da je odluka za prodaju hale došla u vrijeme kada je Jelšingrad ušao u probleme.

Sama vrijednost hale procjenjena je na 6 miliona KM, bez propratnog zemljišta i opreme, a prodana je za samo 680.000 KM.

"U toj privatizaciji ta hala je prodana za 680.000 KM, pa vi ocijenite da li je to bio dobar poslovni potez? Tih 680.000 KM nije bilo dovoljno ni za dvije plate, a te pare su uplaćene u više tranši i pitanje je da li su uopšte i uplaćene. Euromotor je primio samo 24 radnika. Vrijednost jednog radnika po ugovoru iznosila je 20.000 KM, a prostor je prodan za tako male pare da bi se primili radnici", objašnjava Vujatović.

Međutim, problemi sa Euromotorom su se nastavili. Opterećen kreditom Banjalučke banke, kasnije Nove banjalučke banke, u vrijednosti od 1.313.150,95 KM, sa 13 % kamate i rokom otplate na 12 mjeseci, stavljena je hipoteka na upravnu zgradu Jelšingrada.

Euromotor je 2005. otkupio hipoteku. Naime, upravna zgrada  je prodana Euromotoru za 829.000 KM na licitaciji, a do tog trenutka ukupan dug Jelšingrada prema banci bio je 2.4 miliona KM.

Vujatović objašnjava da je Euromotor kupio zgradu, ali vlasništvo nije prebačeno u katastru, što znači da zgrada nije postala vlasništvo Euromotora. 

Nakon proglašenja stečaja, među povjeriocima u stečaju našao se i Euromotor, koji je dao svoje potraživanje u ukupnom iznosu od 2.429.988,23 KM.

Po zakonu o stečaju svrstani su u opšti isplatni red, kao i svi potražioci, međutim nakon žalbe, Osnovni sud je Euromotoru dosudio status hipotekarnog povjerioca i s tom presudom dao pravo na stopostotno namirenje koliko je procijenjena hipoteka. 

Tu je nastala borba koja još traje.

Vujatović kaže da ta zgrada nije bila predmet stečaja, te da je Euromotor uz razne manipulacije i uz pomoć sudije Nebojše Pejovića, došao do 1.89 miliona KM. 

Radnici Jelšingrada su za presudu saznali preko Komercijalne banke, koja je obavijestila stečajnog upravnika Aleksu Nježića da su blokirana sredstva koja je imao na raspolaganju za vođenje sudskih postupaka.

Od tada se odbor povjerioca FAM Jelšingrad, sastavljen od bivših radnika ovog giganta, bori da taj novac vrati na račun preduzeća, a zbog ovog problema stečaj traje već pet godina.

Krivi sudovi

Vujatović kaže da su za trajanje stečaja krivi sudovi.

"Sami stečajevi dugo traju zbog neažurnosti i nerada suda. Ja vjerujem da oni namjerno razvlače predmete kako bi iscrpili i ljude i sredstva, te kako bi neke stvari pale u zaborav.  Sam slučaj Jelšingrada i Euromotora je dovoljan dokaz da su se te stvari i ranije dešavale, da su ljudi dolazili do sredstava koja njima ne pripadaju i tako su se bogatili na račun radnika", objašnjava Vujatović.

On dodaje da sudski procesi stoje u ladicama, a kao dokaz tome kaže da su nedavno dobili odgovor od Vrhovnog suda RS da njihovi predmeti ne mogu doći na red ove godine zbog preobimnosti i važnosti drugih predmeta.

"Kada smo tražili razgovor sa predsjednikom Vrhovnog suda, Željkom Barićem, rečeno nam je da će to biti riješeno u zadnjem kvartalu ove godine i da nema potrebe za tim razgovorom. Dakle, neko u sudu obstruiše te predmete, to je moje mišljenje koje sam stekao po odgovoru sekretara suda", rekao je Vujatović. 

Dodao je da se takođe dešavalo da se slučaj vodi na tri suda, te da se na jednom dobije proces, a na drugom izgubi, što je opet pokazatelj da nešto u sudskom sistemu ne štima. 

Brisanje zaposlenih

Efikasan i efektivan stečajni proces važan je dio tržišne ekonomije jer obezbjeđuje sigurnost povjeriocima, brže vraćanje blokiranih sredstava u upotrebu i oporavak perspektivnih preduzeća sa finansijskim teškoćama.

Međutim reorganizacija se desila u svega dva odsto stečajeva  koje su revizori analizirali (u period od 2008. do polovine 2011. godine pokrenuto je oko 420 a zaključeno oko 370 stečajnih postupaka.)

Tako su redom radnici nekadašnjih privrednih gaganata ostajali bez posla.

Iako se potraživanja radnika priznavala u procentima od 92 odsto, naplata je više nego duplo manja i ona se kroz godine kretala oko 40%.

U sveopštoj pasivnosti kako institucija javnog sektora (Poreska uprava, Fond ZO i PO) uočena je i još veća pasivnost od strane javnih preduzeća u pokretanju stečajnih postupaka.

“U strukturi podnosilaca prijedloga za pokretanje stečajnog postupka stečajni dužnici učestvuju skoro sa oko 1/2. Likvidacioni upravnici čine oko 1/3, dok je tek svaki peti predlagač stečajnog postupka iz reda povjerilaca. Na pokretanje stečaja nad platežno nesposobnim preduzećima najrjeđe se odlučuju banke.”

Takođe, revizori su utvrdili da se radnici rijetko pojavljuju kao predlagači jer žele zadržati radna mjesta po svaku cijenu, nadajući se pomoći države.

“Ostali povjerioci nisu zainteresovani za podnošenje prijedloga jer im je u interesu da sklope sporazum sa menadžmentom i naplate svoja potraživanja prije stečaja, budući da je u stečaju manja mogućnost namirenja potraživanja u cjelini”.

U takvoj realnosti kroz Programa socijalnog zbrinjavanja radnika Vlade Republike Srpske  koji je u realizaciji od 2004. godine za one radnike koji su u bivšim državnim preduzećima, akcionarskim društvima i zemljoradničkim zadrugama  ostvarili staž ali im nije uplaćivan doprinos od strane poslodavaca, do sada u 629 preduzeća zbrinuto 63.264 radnika, a po tom osnovu izdvojeno 171,2 miliona KM.

Od toga je, kroz taj program, 6.826 radnika ostvarilo pravo na starosnu  penziju. Ostalo se odnosi na naknadu za vrijeme privremene nezaposlenosti, osiguranje putem Zavoda za zapošnjavanje i dr.

Treba napomenuti da su revizori  naveli da se prema izvještajima Ministarstva rada RS uvidjelo da se programom ne mogu zbrinuti svi prijavljeni radnici u toku godine, te da se zahtjevi prenose u narednu godinu.

“Oko 10.000 radnika još uvijek čeka da Vlada RS uplati oko 35 miliona maraka da bi im se povezao radni staž. Budžetom RS za 2012. godinu za ove svrhe predviđeno je oko 10 miliona maraka, što znači da će sa ovakvom dinamikom izdvajanja sredstava Vladi RS trebati više od 3 godine da bi riješila probleme radnika čija su preduzeća otišla u stečaj do kraja 2011. godine”, istakli su revizori.

“Prema evidencijama Fonda PIO i Poreske uprave, iz jula 2014.godine, za 32.901 osiguranika ne vrši se redovna uplata doprinosa za PIO. Kašnjenja uplate ide od dva do šest mjeseci. Za 23.000 korisnika, za sedam mjeseci u toku 2014. godine, ni za jedan mjesec nije uplaćen doprinos. Od navedenog jedan dio odnosi se na predućeza u stečaju a u drugom dijelu kod onih koji ne vrše uplatu nije ni pokrenut postupak stečaja, budući da je procedura za njegovo podnošenje takva da pokretač mora da uplati troškove stečajnog postupka i sl. što košta te mnogi, koji imaju pravo, stoga ,izbjegavaju pokrenuti stečajni postupak“, rečeno nam je u Fondu PIO.

Predujam koji pokretač stečajnog postupka treba da uplati za sudske troškove određuje stečajni sudija i kreće se od 400 do 13 000 KM.

Neki od najdrastičnijih slučajeva neplaćanja doprinosa kreću se od 1-10 godina, odnosno odnosi se na period od  01.01.1998. godine pa na dalje. To su na primjer, kako su nam istakli u Fondu penzionog osiguranja,  preduzeća Čajavec Banja Luka, Medicinska   elektronika, Kurjak Bijeljina, Tehnički remont Bratunac , Doboj-putevi, Trudbenik Doboj, Hidrogradnja I. Sarajevo, Famos I. Sarajevo, Neimarstvo Trebinje, Novoteks Trebinje, Kovnica Bileća, Una Kozarska Dubica.

Poreska potraživanja

Stav Poreske uprave prema prema podnošenju prijedloga za pokretanje stečajnih postupaka u krajnjoj mjeri je određen efektima prinudne naplate koji su rezultat analize ukupno preduzetih mjera i aktivnosti  u postupku prinudne naplate.

„Na bazi rezultata analize postupaka prinudne naplate, u saradnji sa  resornim  ministarstvom i Vladom RS, a  imajući u vidu ukupnu društeno-ekonomsku situaciju i posebno uvažavajući njen socijalni momenat,  PU nerado daje prijedlog za pokretanje predhodnog stečajnog postupka“, rečeno nam je u Poreskoj upravi RS.

Statistika pokazuje da je u prvih šest mjeseci 2014. godine Poreska uprava RS donijela je 112 rješenja o otpisu potraživanja, a po osnovu sudskih rješenja o nenaplativosti potraživanja u stečajnim postupcima i to na ukupan iznos duga od 32,28 miliona KM.

Prvih pet poreskih obveznika kojima je rješenjem otpisa najveći iznos obaveza dat je u sljedećoj tabeli:

U 2013. godini, na osnovu sudskih rješenja o nenaplativosti potraživanja u stečajnim postupcima, doneseno je 90 rješenja o otpisu potraživanja na ukupan iznos duga od 47,85 miliona KM.

Trenutno je u toku 251 stečajni postupak. Prijavljena su potraživanja u iznosu od 436,49 miliona KM, od čega su do dana 30.06.2014. godine priznata potraživanja u iznosu od 273,32 miliona KM.

Loša kupovina

Krivični zakon Republike Srpske predvidio je kazne ovlaštenom licu stečajnog dužnika za zloupotrebe lažnog stečaja i prouzrokovanje stečaja nesavjesnim poslovanjem. U okviru istog zakona predviđene su kazne za povjerioce, članove odbora povjerilaca i stečajne upravnike za zloupotrebe u stečajnom postupku. Prema podacima Republičkog tužilaštva RS, podignuta je i potvrđena jedna optužnica za zloupotrebe u stečajnom postupku u period od 2008. do polovine 2011. godine, naveli su revizori 

Veliki broj preduzeća koje je kroz postupak stečaja kupila Vlada RS je prije pokretanja stečajnog postupka bio u djelimičnom vlasništvu Vlade RS. U značajnom broju preduzeća, naročito kod onih gdje su na kupljenoj imovini preduzeća u stečaju osnovana nova preduzeća, Vlada RS i javni fondovi posjedovali su upravljački paket akcija.

Revizija se nije uvjerila u postojanje jedinstvene politike i jasnih kriterija za kupovinu preduzeća u stečaju, niti u postojanje analize ekonomske i socijalne opravdanosti takvih kupovina.

Namjera Vlade RS bila je da kupovinom preduzeća u stečaju: zadrži postojeći broj radnika, izvrši povrat sredstava iz stečajne mase u Budžet i spriječi spekulativne licitacije, zadrži djelatnosti i licence proizvođača, zaštiti interes lokalnih zajednica, izvrši investiranje i revitalizaciju da bi se načinili atraktivnim za prodaju strateškom partneru.

Izvještaji Ministarstva industrije RS za 2009 i 2010. godinu ukazuju da kupljena preduzeća uglavnom posluju sa gubitkom i da imaju probleme kao što su: tehnološka zastarjelost opreme, nepovoljna kvalifikaciona i starosna struktura zaposlenih radnika, opadanje broja radnika, nedostatak obrtnog kapitala, iznalaženje tržišta nabave i prodaje, te otežano vraćanje na tržište nakon dugogodišnjeg odsustvovanja sa istog. Problemi u poslovanju kupljenih preduzeća ukazuju da Vlada RS nije ostvarila planirane ciljeve zacrtane kupovinom.

Željko Vujatović, sudbinu nekadašnjih giganata prepisuje nespremnosti Republike Srpske da uđe u proces privatizacije. Vujatović objašnjava da se odluka o procesu privatizacija, koja se dešava jednom u istoriji naroda, ne može donijeti bez stručne rasprave, bez parlamentarnih odluka, kao što je to bio slučaj u Republici Srpskoj.

Jovan Knežević, takođe član odbora povjerioca FAM Jelšingrad, smatra da je privatizacija ostavinska rasprava države, te da se prema njoj treba postupiti sa oprezom.

"Kao što u porodici doživljavate kada nekom prepustite familiju, tako vam je i ovo, mi smo ogromnu imovinu, koju su generacije naših predaka stvarali, prepustili kriminalcima. Mi smo zadnji svjedoci čija je imovina. Mi smo dozvolili da 70, 80% imovine damo kriminalcima. Mi nećemo imati gdje živjeti, niti raditi. Vratimo tu imovinu i pokažemo ko je vlasnik toga svega", dodao je Vujatović.

(Željko Vujatović i Jovan Knežević)

Goran Stanković, predsjednik Aktiva mladih Saveza sindikata RS, kaže da je prilikom privatizacije jedan te isti čovjek uzimao više preduzeća kako bi došao do imovine ili građevinskog zemljišta, bez ikakvih namjera da pokrene proizvodnju.

"Na naše insistiranje, donesen je Zakon o reviziji privatizacije da bi se utvrdilo ko je na kakav način privatizovao i koje imao cilj da isisa dobit iz tog preduzeća. Ta komisija je utvrdila broj slučajeva gdje privatizacija nije bila u skladu sa zakonom, ali nažalost to je sve završilo. Veoma je mali broj krivičnih slučajeva koji su pokrenuti protiv tih pojedinaca. Veoma je teška situacija koja je nažalost najviše oštetila radnike u RS", izjavio je Stanković.

Kao još jedan primjer loše privatizacije Stanković navodi i slučaj Petra Dušanića koji je tokom godina brojna preduzeća doveo do stečaja i konačnog ključa u bravu.

"Jedan Dušanić je kupio X preduzeća od kojih maltane nijedno ne radi. Znači da mu je cilj bio da isisa što je bilo u tom preduzeću, da proda, da podigne kredite, da to sve založi poslije bankama, tako da su radnici ostali bez ičega, a on sa značajnim kapitalom", tvrdi Stanković.

Demoralisani radnici

Kako to biva u našoj državi, onaj što je odgovaran za sudbinu radnika, iz stečaja izlazi netaknut.

"Direktor Jelšingrada ne odgovara za ništa, čak šta više, tri bivša direktora Jelšingrada lažno su svjedočili na sudu u nekoliko procesa. Dakle, oni koji su vodili firmu i koji trebaju domaćinski da se ponašaju, to je njihova kuća i njihova odgovornost, oni su na svim ročištima svjedočili protiv svog preduzeća", tvrdi Vujatović.

Stanković objašnjava da prema stečajnom postupku prioritet pri isplati davanja, osim troškova postupka, imaju i radnici, zapravo oni imaju pravo do 9 neisplaćenih plata. Međutim, radnici dobijaju procenat plate kada i ako za to bude sredstava.

"Kada se unovči neka imovina tog stečajnog preduzeća, prioritet treba da imaju te plate radnika. Inače su to velika dugovanja prema radnicim. Međutim, njihova isplata zavisi od toga koliko para preduzeće ima i kada će doći na red. Obično to iznosi negdje oko 10-15%, u najboljem slučaju, od procenta koliko je radnik potraživao. Tako da, recimo da su radniku dugovali 30.000 KM, on u najboljem slučaju dobije 10 ili 15 % tog iznosa".

Vujatović i njegove bivše radne kolege, novac još nisu dobili, zapravo taj novac se trenutno nalazi na računu Euromotora.

"Taj novac koji je nama skinut sa računa, tih para vjerovatno više nema. To je potrošeno. Niko neće vratiti te pare, ali postoji ta fabrika, a mi ćemo je uzeti, pa ćemo raditi. Ona je kupljena za 680.000 KM, a oni su od nas uzeli skoro 2 miliona", objašnjava Vujatović, te dodaje da mali akcionari i odbor povjerilaca FAM Jelšingrad neće odustati uprkos svim preprekama.

On kaže da su mu tokom cijelog stečaja i neprestane borbe na sudovima, najteže pale prijetnje i pritisak koji su ti "moćnici" vršili na njega i njegove kolege.

"Dakle, sem što sam ostao bez posla, sem što su mi pokradene pare koje sam zaradio, iako imam sudske presude i pravo na te pare, najgore su mi bile prijetnje, odnosno pritisak samih tih ljudi koji su sve ovo napravili. Podižu lažne tužbe protiv nas. Čak nas je i krimi služba ispitivala, držala nas je po tri sata. Čak su nas optužili da smo mi ukrali 1.5 miliona KM. Kada je to palo u vodu, počeli su podnositi lične tužbe za vrijeđanje. Danas ne smijete nekom reći da je ukrao 2 miliona KM, jer mu to nanosi duševnu bol".

Knežević kaže da je Vlada RS radnicima Jelšingrada uplatila penziono  i zdravstveno, riješila je sve stavke i kupovinu, a onda dozvolila da ih jedna grupa opljačka, a druga nasilno istjera.

"Šta nam ostaje? Ostaje da od ovih što su nas opljačkali vratimo pare, te da istjeramo ove što su nas istjerali. Bili smo legalno zaposleni u Jelšingradu i nelegalno smo izbačeni, a oni su nelegalno ušli, ali će legalno izaći", dodaje da će od jeseni početi vraćati sve firme koje su opljačkane, stvarnim vlasnicima i stvarnim radnicima.

Knežević i Vujatović poručuju drugim radnicima da stečaj nije odgovor na probleme u preduzeću, te da od trenutka proglašenja stečaja radnici gube sva prava.

"Dok si još u fabrici možeš dosta toga da napraviš, da promijeniš menadžement, da istjeraš vlasnika, a kada izađeš sve je gotovo", kaže Vujatović.

Za mnoge Vujatović i Knežević su Don Kihot modernog svijeta, ali oni poručuje da ne udaraju u vjetrenjače već u jedan zid, koji su dobro načeli i koji moraju srušiti.

autor: Frontal