Zuhdija Kapetanović, predsjednik sindikata AMZ navodi da je aprilski protest u trajanju od 41 dan  prije svega imao za cilj da ubrza ostvarenje dva osnovna zahtjeva, da se za svakog radnika koji ode iz kompanije zaposli novi, te da se minimalni broj radnika definiše na 2 850 zaposlenih, za razliku od 2 560 koliko ih danas ima.

Protesti su završeni, pregovori i dalje traju, a o odustajanju od zacrtanih ciljeva nema ni pomena. Naprotiv, kako kaže Kapetanović, upornost je najbitnija u sindikalnoj borbi.

„Kad se neki ciljevi zacrtaju ne treba odustajati. Ja to govorim i svojim kolegama, ako nisam danas riješio ili sutra, riješiće se, samo treba biti uporan. Najviše opstrukcija imam od naših ljudi, od naših direktora departmenata, od Indijaca koji vode ovu kompaniju oni nekad ne razumiju naše zahtjeve“, kaže Kapetanović.

Kazuje i da je zadovoljan dostignutim nivom prava zaposlenih, mada uvijek ima prostora da se stanje poboljša. „Ako tamo negdje ima bolje, zašto ne bi bilo i kod nas“.

Traže i da se ukine čekanje na posao i uvede beneficirani radni staž, posebno za radna mjesta koja su u visokim pećima i slično, gdje, kaže nam, nema šanse da radnik radi 40 godine, dočeka penziju a bez nekog oblika invaliditeta.

„Nisam zadovoljan generalno sindikatom u BiH, kako je postavljen. Kod nas u Federaciji 24  granska, deset kantonalnih i puno je odlaženja para i puno je tih grana. Mi 50 odsto odvajamo od članarina, 30 centrali u Sarajevu,  20 kantonalnom i pedeset odsto ostaje nama“, kaže Kapetanović.

U sestrinskoj kompaniji AcrelorMittal Prijedor, sindikat manje protestuje, i ističu da imaju korektan odnos sa vlasnicima. Milenko Stojnić, predsjednik sindikata AM Prijedor se žali da mladi radnici ne vide potrebu sindikalnog organizovanja.

„Dolaze nam generacije koje nemaju  predznanja o tome, ni u školi, ni na fakultetu i moraš ih učiti da im to treba, da im ništa neće pasti sa neba, da im niko ništa neće sam od sebe dati... Samo nek imaju sindikat, nek imaju ime sindikat to je jedna prednost, jer ako ga izbrišeš u firmi, onda da ga ostvariš trebaće ti dugo“, ističe Stojnić.

Devedeset godina sindikat djeluje i u rudniku Ljubija, sadašnjem AcrelorMittalu Prijedor (AMP). Za slabo sindikalno organizovanje u drugim privatnim kompanijama krivce vidi i u vlastima i u zakonodavstvu.

Zakon o radu ima nekoliko članova u kojima se navodi da detaljnija prava radnika uređuje sindikat u preduzeću i/ili kolektivni ugovor, a uopšte ne tjera te poslodavce da imaju te sindikate. „Dovoljno je samo nek se osnuje sindikat i nek se napravi kolektivni ugovor on već poslodavca obavezuje na nešto. Kad nemaš nikakv papir on tebi iz glave daje nekakve uslove“, dodaje Stojnić.

„Dva sindikata pod istom krovom“ tijesno sarađuju, kažu svjesni su da razmjenom iskustvava i međusobnim sastancima mogu bolje unapređivati položaj radnika.

U upravi kompanije ArcelorMittal Zenica poručuju da čvrsto vjeruju da postoje bolji načini za rješavanje neriješenih pitanja od nedavnih protesta.

Oni navode da „kao i usvim ostalim, tako i u privatnim kompanijama sindikalno organizovanje je legitiman i poželjan način organizovanja radnika. Na taj način olakšava se komunikacija sa zaposlenicima, pogotovo ukoliko se radi o ovako velikoj kompaniji kakva je ArcelorMittal Zenica. Lakše se artikulišu i kanališu eventualni problemi, a  postignuta rješenja su prihvatljiva za veliku većinu zaposlenika.“

Poručili su i da su postojeća zakonska rješenja zastarjela i da je neophodno pristupiti izmjeni tih propisa.

Islam Imamović, nekadašnji predsjednik sindikata AM Zenica, od 2010. godine obavlja funkciju predsjednika sindikata metalaca Zeničko-dobojskog kantona. Smatra da ne postoji interes za rad sindikata.

„Očito je da nema hrabrih. Ovi što su ostali jesu iz socijalističkog  vremena, oni su, vjerovali mi ili ne, založili sve svoje. Što to kažem, pa znate dobro i to vam tvrdi da sindikalca prvo ne vole radnici,  pa ga ne voli uprava, ne voli ga kantonalna vlada, ne voli ga federalna, i još ako ga ne voli porodica onda teško njemu“, ističe Islamović.

Kako navodi podržava formiranje kolekvitnog ugovora, zakona i sindikata na nivou BiH.

„Da li je to moguće, ja mislim da jeste. Ima li volje, nema“, odgovara Islamović.

Poručuje da bi više voljeli da im dođu investitori iz inostranstva koji, kako ističe, dolaze sa određenom disciplinom i  koji dolaze da poštuju zakon države u koju su došli.

“Na žalost kad oni vide kako se to ponašaju domaće firme onda se i one prilagode i prihvataju takvog nečega pa kažu nije nikakv problem tužite. Pokušavamo da disciplinujemo poslodavce, ne samo putem protesta. Nama nije ni u cilju da nanesemo štetu poslodavcu, ali je zakonom predviđena i ta mogućnost. A bio sam inicijator brojnih protesta i mogu vam reći da je to jako, jako teško, pa neki put i sa određenim posljedicama”, objašnjava Islamović.

Šijaković: Nemoć sindikata BiH

Sindikat bi trebalo da bude treći stub u raspodjeli društvene moći u polju rada i odnosa koji se zanivju na radu (druga dva stuba su vlada i poslodavci). Međutim, sindikat realno ima mnogo manju moć od druga dva partnera, subjekta.  Kako je prošlo industrijsko društvo, tako je pala i moć sindikata, svugdje u svijetu, smatra Ivan Šijaković,  sociolog i profesor sa Fakulteta političkih nauka u Banjaluci.

On navodi da klasično industrijsko društvo je počivalo na velikom broju radnika (radnička klasa), oni su stvarali bogatstvo i vlasnicima (ili državi) donosili profit. 

"Poslodavci i država su od njih zavisili i njihova moć je rasla a time su značajnu ulogu igrali sindikati kao predstavnici i zastupnici radnika u pregovorima sa poslodavcima i državom. Danas su roboti i nova tehnologija preuzeli posao klasičnih radnika i radnici su ostali bez posla a sindikat bez moći i uticaja. Radnici u uslužnim djelatnostima ne mogu da imaju snagu kakvu su imali industrijski radnici, skoro cijeli jedan vijek. U razvijenim zemljama sindikat je u izvjesnom “trajnom miru” sa poslodavcima i vladom, neka vrsta “trojnog pakta” ”, objašnjava Šijaković.

Prema njemu sindikalno organizovanje u privatnim firmama bi bila vrlo važna, čak odlučujuća karika u održanju i povratku uticaja i moći sindikata. "Ako nema sindikata u privatnim preduzećima (ona su većina u ukupnom broju preduzeća), onda je besmisleno njegovo postojanje. U privatnim preduzećima su zaposleni mnogo ugroženiji nego u javnim i državnim, pa je njegova uloga u očuvanju minimuma ljuskih prava neophodna."

Uz ova dva razloga, Šijaković navodi da je treći veliki razlog gubljenja moći sindikata njegova organizaciona usitnjenost na desetak patuljastih sindikata koji su, često, međusobno suprotstavljeni.

Onaj ko je uveo demokratiju u sindikalno organizovanje, taj je napravio najveću podvalu modernom sindikalnom organizovanju u BiH. 

“Naravno, to je učinjeno namjerno kako bi sindikat sam sebe urušio i kompromitovao. Toliki broj patuljastih sindikata ima koristi samo za njihove vođe i neposredno rukovodstvo. To je prilika da poslodavci i država naizmjenično prave pakt sa različitim grupama sindikata, da neke favorizuju, druge kompromituju i slično. Poseban problem je entitetsko sindikalno organizovanje u kome nema nikakve sradnje ni zajedničke aktivnosti sindikata na nivou BiH. Iskreno, sa naučnog stanovišta, sindikat u XXI vijeku nema nikakvu budućnost, vjerovatno će nestati u narednih 15-tak godina ili samo formalno egzistirati, kao monarhije u parlamentarnim državama, kao ostatak statusnog simbola iz XX vijeka, bez moći i uticaja. Zaposleni moraju tražiti nove, drugačije forme zaštite svojih radnih i ljudskih prava”.

Primjer RK Boska

Savez udruženja malih akcionara Republike Srpske (UMA RS) duži period aktivno upućuje na, kako navode, „kriminalnu privatizaciju“ u Robnoj kući Boska, smještenoj u centru Banja Luke.

“Kod nas je formalno-pravno po Ustavu kapitalizam društveno-ekonomsko uređenje, ali to suštinski i u praksi nije tako, jer nije riješeno pitanje vlasništva, radi čega se ne mogu porediti kapitalizam razvijenih zemalja Zapada i naš kapitalizam. U skladu s tim, naš sindikat i naše sindikalno organizovanje se ne može porediti sa sindikatima razvijenih zemalja. U razvijenim zemljama je riješeno pitanje vlasništva i sindikat se tamo bavi uglavnom pravima radnika. Kod nas radi neriješenog pitanja vlasništva sindikati nemaju tu ulogu i oni su kod nas najčešće izmanipulisani od strane poslodavaca (bilo da je to država ili privatnik - najčešće tajkun). Sindikat na našim prostorima je totalno inferioran, što se može vidjeti iz činjenice da je privreda Republike Srpske gotovo uništena”, kaže Nebojša Jugović, predsjednik UMA RS.

U razvijenim zemljama je riješeno pitanje vlasništva i sindikat se tamo bavi uglavnom pravima radnika.

Dalje ističe da se pokazalo da je najbolji oblik vlasništva radničko akcionarstvo. “Zemlje u kojima je radničko akcionarstvo dominantni oblik vlasništva ( Norveška, Švedska, Danska, Finska ...) su najlakše prebrodile svjetsku ekonomsku krizu. Radnici kao suvlasnici gledaju na preduzeće iz sasvim druge perspektive nego što je to slučaj samo vlasnika i samo radnika. Radnik kao suvlasnik sem plate je nagrađen kroz dividendu i preduzeće doživljava kao svoje vlasništvo, tolerantniji je i u kriznim situacijama, sindikati u takvim preduzećima nemaju zadatak samo da pritiscima na vlasnika obezbijede minimalnu platu, već im je interes razvoj preduzeća , ako je jako preduzeće, lakše će se izboriti za sindikalna prava, što kod nas nije slučaj”.

Svoje tvrdnje pojašnjava kroz primjer Robne kuće Boska, koja je, kako kaže, samo na papiru akcionarsko društvo, dok u stvarnosti Boskom vladaju tajkuni i politika. Razlog tome je činjenica da vlasničko pitanje nije riješeno na zakonit način, mada se, ističe, zna ko je stvarni vlasnik Boske.

Robna kuća "Boska" je otvorena 05.12.1978. godine. Kredit za gradnju RK "Boska" su platili radnici - njih 700, kojima je punih 7 godina isplaćivana minimalna plata, kako bi se iz njihovih ličnih dohodaka mogao servisirati taj kredit. Tako su radnici platili Bosku prvi put. Drugi put su je platili u okviru prijetne reforme, koja je kod nas dobila naziv po tadašnjem predsjedniku Saveznog izvršnog vijeća SFRJ, Anti Markoviću - "Antina privatizacija" , kada je 873 radnika RK Boska postalo vlasnicima 67,8% kapitala . Treći put su stvarni vlasnici platili Bosku kada su svi oni i članovi njihovih porodica dali vaučere u to preduzeće. U pljačkaškoj privatizaciji je apsolutnim stvarim vlasnicima tajkunska država preko svojih organa (Direkcije za privatizaciju) priznala samo 16,8% kapitala ?! Tajkunski tandem Đurić-Mišković se odnosi prema Boski kao da je ona samo njihovo vlasništvo i vlasništvo tajkuna koji s njima planira podjelu "tala" . Da je Boska privatizovana u skladu sa zakonom, ona bi bila u većinskom vlasništvu radnika-akcionara, dakle, imala bi najsavršeniji oblik vlasništva : radničko akcionarstvo. Tada bi u njoj bilo zaposleno više radnika, radnici-akcionari bi podrazumijevano poštovali najviše sindikalne standard.

Dodaje i da je sindikat u Boski imao zadatak samo da obezbijedi neisplaćene plate i da radnicima poveže staž osiguranja.

 “Da je Boska privatizovana na zakonit način i da oni koji su ju stvarali - njeni radnici bili ujedno i njeni vlasnici, sindikat Boske bi bio dio tima koji ne bi dozvolio pljačkašku privatizaciju. Da je privatizacija urađena zakonito i ostale sindikalne organizacije bi bile jake, te bi uloga sindikata na državnom nivou bila izuzetno jaka i ne bi se svela na poslučničko postupanje. Još nije kasno da se značajan dio privrede Republike Srpske revitalizuje, a to se može samo na način da promijenimo strukturu vlasništva i da ona bude takva da odgovara najsavremenijem obliku vlasništva : radničkom akcionarstvu”, zaključuje Nebojša Jugović, predsjednik Saveza UMA RS.

Nema drugog načina do sindikata

Obrad Belenzada predsjednik Konfederacije sindikata Republike Srpske smatra da ukoliko su sindikati dobro organizovani, a radnici svjesni su da samo udruženi imaju snagu da promjene svoje stanje, onda svakako mogu imati i stvaran uticaj i moć da mijenjaju i poboljšavaju svoj položaj.

U suprotnom, prema njemu, u nedostatku dobre organizacije, čvrstog vođstva i svijesti radnika, sindikati kao organizacije koja štiti kolektivna prava radnika neće biti u mogućnosti da zaštiti svoje članstvo na način kako to i treba.

Smatra da u današnjim uslovima je mnogo bitnije da sindikati Bosne i Hercegovine pomažu jedni druge i javno podržavaju akcije koje se sprovode u cilju očuvanja dostignutih prava radnika. 

„Ukoliko sindikati u Bosni i Hercegovini nemaju jasnu viziju kako će svojom snagom učiniti da radnici danas počnu živjeti od svoje plate, onda formiranje jedinstvenog sindikata ostaje samo potpis na papiru“, kaže Belenzada.

Poručuje i da ideja sindikalnog organizovanja ne bi trebala da se posmatra iz ugla da li se radi o privatnim kompanijama, državnim organima i organizacijama ili pak preduzećima u državnom vlasništvu. „Radnici, bez obzira gdje rade, imaju pravo da se organizuju u sindikat, a to pravo im je dala i Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u svom članu 11. U svakom preduzeću u kome ne postoji sindikat, radnici treba da shvate da jedino udruženi mogu da utiču na poslodavca i njegovo odnos prema svakom radniku pojedinačno“.

Sličan je stav dijeli i Goran Stanković, predsjednik Aktiva mladih Saveza sindikata RS.

„Mi smatramo da to dosta dobro radimo, jer da nema sindikata donosili bi se zakoni koji su znatno lošiji po položaju radnika nego što jesu. Takođe Sindikat je jedina organizacija kojoj se radnik može obratiti da bi svoja prava zaštitio. Mi svakom radniku, koji je član Sindikata, pružamo besplatnu pravnu pomoć, od zastupanja kod poslodavca, pred inspekcijom, pred sudom. Njegovo je da dođe da ukaže svoj problem, a mi mu to dalje rješavamo. Posebno vodimo računa i o trudnicama, čak bez obzira na to da li su članovi Sindikata ili ne, jer smatramo da je to kategorija koju na svaki način treba zaštititi. Ono to je najvažnije, Sindikat je taj koji ugovara uslove rada, platu i sve ono što jedan radni odnos čini, da se ugovori plata, da se ugovori cijena rada, jer samo na takav način radnik može da ostvari svoja prava, jer on kao pojedinac vrlo malo može da učini, jedino udružen u sindikat može puno bolje i značajnije da zaštiti svoja radnička i sindikalna prava”, poručuje Stanković.

"Na cijelom prostoru BiH i u Republici Srpskoj i u Federaciji  i u distriktu Brčko postoje mehanizmi, kako radnik pojedinac može štititi svoja prava, međutim o kolektivitetu i toj nekoj kolektivnoj zajedničkoj akciji znači jedni po Ustavu ko može štititi je sindikat. Druga organizacija ne postoji.  Da li je  sindikalni pokret u BiH toliko sazreo da može biti jedan od stubova nosilaca radničkih prava, ja želim da vjerujem", ističe Borislav Radić, predsjednik Udruženja za radno pravo i socijalnu zaštitu RS.

Dodaje i da sami radnici moraju biti svjesni da drugog načina ili drugog mehanizma osim sindikalnog nema. 

„Radnik kao individua se naprosto ne primjećuje u moru kapitala. Bez sindikalnog organizovanja, bez sindikalnog djelovanja, bez nekog kolektiviteta u zaštiti prava radnika, radnik kao pojedinac je apsolutno nemoćan“.

Ističe i da je činjenica da na prostorima BiH na žalost još uvijek nije završena tranzicija iz jednog u drugi sistem, odnosno na žalost mi još uvijek imamo veliku većinu radnika koji se poistovjećuje sa svojim firmama, sa svojim kompanijama, i ne doživljavaju je na način da se trebaju sporiti sa njom, sudovati na bilo koji drugi način. „To je recidiv jednog starog sistema koji je još uvijek dominantan, uslovno rečeno kod većine radnika. Sam sindikalni pokret koji je na sceni u BiH takođe mora preuzeti značajnije korake i energičnije u svemu tome“.

Poručuje i da bilo kakav vid vođenja sindikata iz kancelarije nije dobro došao nikome.

„Hoću da kažem da sami sindikalni aktivisti, sindikalne vođe u cijeloj BiH moraju izaći na teren, moraju biti prisutni na svakom radnom mjestu i moraju pružiti pomoć i podršku tim radnicima da se sindikalno organizuju. Ja ne prihvatam teoriju da naši poslodavci zabranjuju sindikalne pokrete, naravno da ima u svakom sistemu izuzetaka ima ih i u BiH ali ipak mislim da to nije“, ističe Radić. 

autor: Frontal