Na našem polju rada, u kojem je radnik zadnja karika dugog lanca nezakonitosti, bezbjednost na radnom mjestu izgubila je svoju težinu u moru drugih prioriteta. Sam Zakon o radu zaposlenim zadaje niz problema. Odredbe ovog zakona obilato se krše, a radnik, svjestan da će mu poslodavac lako naći zamjenu, nema drugu opciju nego da šuti i radi. Pored svih tih poteškoća radnik rijetko kada pomisli na zaštitu, a još rjeđe da od poslodavca zatraži bolje bezbjedonosne uslove.

U Republici Srpskoj, u prvih šest mjeseci ove godine, život je izgubilo 9 radnika, teže je povrijeđeno 25, a kod svakog trećeg poslodavca uočene su nepravilnosti iz oblasti zaštite na radu, pokazuju podaci Inspekcije rada RS. Ove cifre su veoma zabrinjavajuće s obzirom da je prošle godine na poslu život izgubilo ukupno 6 radnika, što znači da su ove godine nesreće češće.

Ko je kriv za nepravilnosti i stradanja naših radnika? Da li je Zakon o zaštiti na radu zapušten?

Kako kažu iz Saveza sindikata RS, zakon, koji je donesen 2008. godine, jedan je od modernijih u regionu, a koji je pozitivno ocijenjen i od strane Međunarodne organizacije za rad. "To je jedan od rijetkih zakona u RS koji je na cjelovit način uredio jednu određenu oblast, u ovom konkretnom slučaju zaštitu na radu. U donošenju tog zakona su učestvovali i sindikat i poslodavci i Vlada RS, zajedno su dogovorene odredbe zakona. Naravno da su tu ugrađeni svi međunarodni standardi koji se tiču oblasti zaštite na radu i evropske direktive koje su nama jako značajne jer smo htjeli da dobijemo jedan moderan i dobar zakon. Taj zakon prati preko 20 podzakonskih akata kako bi se napravile specifičnosti za različite djelatnosti", objasnio je Goran Stanković, predsjednik Aktiva mladih Saveza sindikata RS.

Prema tom zakonu svaki poslodavac je obavezan da donese Akt o procjeni rizika kojim se predviđaju potencijalne opasnosti i štetnosti radnog mjesta, a kako bi se spriječili smrtni slučajevi i teže povrede na radu. Međutim, kao i kod svih drugih zakonskih propisa poslodavci ovu zakonsku obavezu nisu ispoštovali.

U aprilu ove godine ukupno 41% preduzeća nije imalo Akt o procjeni rizika, a podsjetimo da ova obaveza postoji još od 2009. godine. Prema riječima sindikata, zakon nalaže da u izradi akta mora učestvovati sindikat, međutim u velikoj većini slučajeva sindikat nije kontaktiran.

"Mi imamo licencirane kuće koje izrađuju akte, mada mi u sindikatu i tu imamo primjedbe jer su licence dobile i neke "sumnjive" kuće koje imaju po jednog ili 2 zaposlena, a rade elaborate, tako da tu dolazi do prepisivanja od firme do firme. Ne ulazi se u suštinu i jednostavno se samo odrađuje akt da bi se ispoštovala ta zakonska procedura, kako bi ta ustanova ili preduzeće imalo Akt o procjeni rizika. A sa druge strane se desilo da se on u suštini ne primjenjuje u praksi ili da ne pokazuje realne karakteristike onoga što bi trebalo takav jedan akt da donese", izjavio je Stanković.

Međutim, Stanković tvrdi da je Zakon o zaštiti na radu sasvim dovoljan da reguliše sve ove nedostatke, te da je problem u tome što se ne vrše dovoljne i efikasne kontrole.

"Cilj zakona je da se preventivno djeluje, prvo da ne dođe do povrede, da ne dođe do smrtnih izhoda, a ne da poslodavac bude kažnjen, već upravo da on to shvati kao ulaganje u sebe i svoje radnike, a ne kao trošak. Tako da mi smatramo da je samo potrebna pojačana kontrola i da te Akte o procjeni rizika urade stručne organizacije koje će tačno utrvrditi za svako radno mjesto u svakom preduzeću ili ustanovi, opasnosti i štetnosti koje su karakteristične za obavljanje određenih poslova", dodao je Stanković.

Inspekcija svakodnevno na terenu

Međutim iz Inspekcije rada RS tvrde suprotno. Oni kažu da inspekcija kontrole vrši na osnovu godišnjeg plana koji se izrađuje upravo na osnovu procjene rizika, što znači da se veći broj kontrola planira u oblastima u kojima je veći stepen rizika od nastanka nepravilnosti. Iz Inspekcije rada RS podsjećaju da ova inspekcija trenutno ima 35 inspektora koji inspekcijskim nadzorom pokrivaju cijelu Republiku Srpsku, odnosno na desetine hiljada privrednih subjekata.

"Inspekcijski postupak često podrazumijeva da inspektor u okviru jedne kontrole više puta vrši nadzor kod jednog poslodavca, u smislu kontrole izvršenja rješenja, a nekada kontrola traje i po nekoliko dana. Takođe, pored konkretnog nadzora na terenu, značajan dio vremena inspektori utroše na konsultacije sa strankama i zastupanje na sudovima, po osnovu podnesenih prekršajnih prijava, što dodatno povećava vrijeme potrebno da bi se prekontrolisali svi poslodavci u Republici Srpskoj. U odnosu na broj privrednih subjekata, u praksi bi inspektorima bilo potrebno nekoliko godina (oko 6 godina), da samo po jednom prekontrolišu sve poslodavce", rekla je Dušanka Makivić iz Republičke uprave za inspekcijske kontrole.

Prema podacima Inspekcije rada RS, za šest mjeseci ove godine, inspekcija je izvršila ukupno 3.200 kontrola, od čega je iz oblasti zaštite na radu izvršeno preko 960 kontrola u kojima su inspektori izrekli 360 upravnih mjera u cilju otklanjanja nepravilnosti, izdali 81 prekršajnih naloga u vrijednosti od 121.880 KM i podnijeli sedam prekršajnih prijava pred nadležnim sudovima. S obzirom na značaj zaštite na radu, inspektori i u kontroli radnih odnosa, kao jednu od provjera, kontrolišu i donošenje Akta o procjeni rizika, što znači da je broj kontrola kojima je obuhvaćena zaštita na radu u praksi znatno veći, dodali su iz inspekcije.

Oni tvrde da su nadležni organi zakazali u sprovođenju zakona i donošenju Akta o procjeni rizika, te da nisu dovoljno uradili na pripremi i edukaciji kako poslodavaca, tako i ovlaštenih organizacija, pa je iz tih razloga ostao niz problema koji se sada odražavaju na stanje zaštite na radu.

"Zakonom o zaštiti na radu je propisano da je poslodavac dužan da organizuje poslove zaštite na radu, uz mogućnost da poslove povjeri nekome od svojih radnika, ili da angažuje ovlaštenu organizaciju koja ima licencu. Obzirom na uslove, koje je propisalo resorno Ministarstvo, radnik mora da ima najmanje višu školsku spremu tehničkog smjera i odgovarajuću licencu. Mnogi poslodavci su se odlučili za ovlaštene organizacije, tako da se u praksi dogodilo da pojedine ovlaštene kuće sklope ugovore sa velikim brojem poslodavaca, a koje nisu u mogućnosti ni jednom godišnje obići, a samim tim nisu u mogućnosti ni da kvalitetno vode poslove zaštite na radu", kaže Makivićeva.

Inspektori rješenje vide u razvijanju svijesti društvene zajednice o kulturi prevencije, od strane svih socijalnih partnera, u skladu sa njihovim nadležnostima, kao i stvaranje bezbjedne i zdrave sredine u kojoj će se opasnosti i rizici za radnike svesti na minimum.

"Bezbjedno i zdravo radno mjesto treba da bude prioritet i poslodavaca i radnika", rekla je Makivićeva.

Najrizičnija zanimanja

Kao najrizičnije djelatnosti izdvajaju se šumarstvo i drvna industrija, građevinarstvo i elektroprivreda, dok se manji broj povreda na radu dogodi u oblastima hemijske i tekstilne industrije, podaci su Inspekcije za rad RS.

Prema analizama inspekcije, obilato kršenje Zakona o zaštiti na radu glavni je krivac za veliki broj nesretnih slučajeva. Naime, od ukupno 25 težih povreda na radu, analizom uzroka nastanka povreda, u 11 slučajeva je utvrđeno da je do povrede došlo zbog ne pridržavanja definisanih i obezbijeđenih mjera zaštite na radu, najčešće nepažnjom, a u 14 slučajeva uzrok povrede bilo je ne poduzimanje mjera zaštite na radu u skladu sa zakonom. Od ukupno devet smrtnih povreda na radu, uzrok je najčešće bio ne poduzimanje mjera zaštite na radu u skladu sa zakonom.

U sindikatu, braneći zakon, ponovo se vraćaju na nedovoljnu kontrolu preduzeća. Stanković kaže da je dovoljno pogledati gradilišta i ustanoviti da radnici nemaju zaštitnu opremu, a nedostatak te opreme je upravo nadležnost inspekcije.

"Poslodavci zaštitu na radu smatraju kao trošak, a jedna povreda radnika, ili ne daj bože smrtni ishod, puno više košta nego ta zaštitna oprema koja mu je po zakonu obavezna. Inspekcija treba više da kontroliše kako bi se obezbijedio zdrav i siguran rad na radnom mjestu", dodao je Stanković.

On tvrdi da bez obrzira na sve očite nedostatke u preduzećima, u kojim je posao rizičan po život, sindikatu se godišnje obrati jako mali broj radnika kada je zaštita na radu u pitanju.

"Svakom je bitna redovna plata, da su mu uplaćeni doprinosi na obavezne vidove osiguranja, da može koristiti godišnji odmor, a zaštitna oprema, nažalost, postane bitna tek kada se povreda dogodi. Možemo reći od 10 radnika koji se obrate sindikatu za pravnu pomoć, u prosjeku se jedan obrati za zaštitu na radu, možda čak i manje. To kod nas još nije zaživjelo, svima je bitno da primaju platu, a zaštita je u nekom drugom planu", rekao je Stanković.

Svijest radnika

Inženjer građevinarstva čije ime je poznato redakciji, prema svom dosadašnjem iskustvu kao odgovorni rukovodioc brojnih gradilišta, kaže da radnici nemaju razvijenu svijest kada je zaštita na radu u pitanju. Radnici zaštitu doživljavaju kao nužno zlo ili nuspojavu koja crpi vrijeme i novac.

"Potrebna nam je kvalitetnija obuka iz zaštite na radu jer svijesti zapravo uopšte ne postoji u smislu da su radnici svjesni koliko je zaštita bitan faktor. Treba organizovati kvalitetniju obuku još vjerovatno iz školskog sistema, teško je obučiti radnika koji ima 50 godina, a koji 20 godina radi na jedan način", rekao je naš sagovornik.

On je dodao da sigurnost na gradilištima zavisi od entuzijazma rukovodioca i nadzornih organa. Naš sagovornik vjeruje da inspektori nisu u jednostavnoj poziciji, te da oni danas više liče na popisivače koji sabiraju štetu, a ne na lica dužna da ju spriječe.

On ipak misli da problem leži u samom zakonu, koji na papiru uredno izgleda, ali koji se u praksi ne primjenjuje na adekvatan način. Naime, u slučaju nesreće na gradilištu, krivično odgovara rukovodilac gradilišta koji je, kao i žrtva nesreće, uposlenik u tom preduzeću i koji u praksi nema moć da utiče na odluku poslodavca o investiranju u zaštitnu opremu i obuku radnika, objašnjava naš sagovornik. U slučaju nesreće, poslodavac snosi novčanu kaznu, a njegovi uposlenici teret nesreće.

"Glavnu odgovornost bi trebala snositi firma. Trebale bi postojati ozbiljne kazne, a ne kao sada da novčana kazna iznosi par hiljada maraka i na tom se završi cijela priča. Kada bi te kazne bile ozbiljnije i odgovornost firme veća mislim da bi se onda praktično natjerali poslodavci da više pažnje obrate na to i da više ulažu u zaštitu".

Iako je rukovodilac gradilišta u kontaktu sa svojim radnicima, te jedino na taj način može da ima saznanja o njihovoj bezbjednosti, naš sagovornik vjeruje da veći dio odgovornosti treba snositi firma jer je ona ta koja ulaže u bezbjednost. Dodao je da postojeće novčane kazne nisu dovoljna motivacija da se zakon poštuje.

Zakon iz SRBiH

Situacija u Federaciji Bosne i Hercegovine, kada je u pitanju zaštita na radu, više je nego zabrinjavajuća. Naime, goreći problem u ovom entitetu je taj što se i dalje primjenjuje Zakon o zaštiti na radu iz 1990. godine, a koji je naslijeđen je iz SRBiH. Prije nekoliko godina pripremljen je tekst novog zakona, a nakon što je prošao javnu raspravu izgubljen mu je svaki trag. Tek u novembru prošle godine Nacrt zakona o sigurnosti i zdravlju na radu usvojen je na sjednici Vlade Federacije BiH, međutim sa tim potezom sve je stalo. Zakon još nije usvojen, a za sigurnost radnika nadležan je zakon koji izuzima promjene nastale u periodu od 24 godine, zakon koji sadrži niz zastarjelih standarda koje je pregazio razvoj tehnologije, te promjene u administrativnoj podjeli države, kao i promjena valute.

Povodom okruglog stola, o temi "28.april- Svjetski dan sigurnosti i zaštite zdravlja na radu", iz Saveza samostalnih sindikata BiH istaknuto je da je savez u više navrata tražio hitno usvajanje Zakona o sigurnosti i zdravlju na radu, te da će nastaviti insistirati na njegovom donošenju, jer su život i zdravlje radnika na prvom mjestu. Ironično, naša redakcija se više puta obratila SSSBiH, međutim naši telefonski pozivi i pismeni zahtjevi za informacije su potpuno izignorisani, što nas je dovelo do zaključka da ovaj sindikat smatra medijski prostor irelevantnim za unapređenje radničkih prava. 

Predsjednik Sindikata građevinarstva i industrije građevinskog materijala BiH, Naida Sarajlija-Alihodžić, kaže da novi zakon o zaštiti na radu svi željno iščekuju.

Alihodžić je naglasila da poslodavci malo ili nimalo pažnje poklanjaju zaštiti na radu i sigurnosti radnika u građevinarstvu, da radnici nemaju potrebnu i adekvatnu radnu opremu na gradilištima, te da bi se iz tih razloga hitno trebao donijeti novi zakon.

"Prioritet njegovog donošenja je bezbjednost radnika. U junu je održan seminar na temu zaštite u građevinarstvu na kojem su svi istakli, ljudi iz sindikalnih društava i građevinskih firmi, da je prioritet donošenje novog zakona. Odredbe su zastarile, a svima je najbitnija materijalna situacija, te se manje pažnje posvećuje zaštiti na radu", rekla je Alihodžić.

Ona je dodala da u novom zakonu sindikat želi da vidi povećanu zaštiti radnika, posebno u visoko-rizičnim zanimanjima kao što je građevinarstvo, te zakonom propisano novčano kažnavanje gdje nije obezbijeđena adekvatna zaštita radnika.

Predsjednik Samostalnog sindikata šumarstva, prerade drveta i papira BiH, Lejla Ćatić, takođe kaže da se novi zakon iščekuje sa velikim nestrpljenjem, te da je prijeko potreban za cijelu industriju. Glavi problem je neprimjenjivost zakona iz 1990. godine u današnjem vremenu, posebno kada su u pitanju kaznene odredbe koje su u sadašnjem zakonu definisane u dinarima.

"Poslodavci masovno donose nove pravilnike o zaštiti na radu, a mi kao sindikat se pitamo po osnovu čega mijenjaju dosadašnje pravilnike, šta to novo uvode u te pravilnike, smanjuju rokove trajanja zaštitnih sredstava i tako dalje, što je naravno nezakonito. Inspekcije jako malo rade na tome, a evo godinama smo u iščekivanju donošenja zakona o zaštiti i sigurnosti na radu", objasnila je Ćatićeva.

Na pitanje šta je to što bi ovaj sindikat volio vidjeti u novom zakonu, Ćatićeva je naglasila da bi prije svega voljela da se taj zakon konačno donese.

"Prije svega treba nam neki zakonski okvir po kojem možemo raditi, onda da to pokušamo implementirati u praksi budući da ovaj zakon ne možemo potpuno sprovesti u današnjoj praksi. Onda bi naravno vidjeli šta je to primjenjivo, a šta ne, šta je moguće u praksi, šta bi se to eventualno trebalo doraditi, mijenjati i tako dalje. Iskreno da vam kažem od silnih prednacrta, prijedloga i materijala, koje smo mi ovdje u sindikatu iščitavali, odnosno naša radna grupa u Savezu samostalnih sindikata, mi više ne znamo ni koji je tekst u zvaničnoj formi otišao u parlament", izjavila je Ćatić.

Ona je dodala da je činjenica da su u šumarstvu česte povreda na radu, a to je jako teško tretirati kada ne postoje zakonske osnove.

Novim zakonskim aktom, kako je prošle godine obrazloženo iz Vlade FBiH, utvrđuje se i sistem pravila čijom se primjenom postiže sprječavanje povreda na radu, profesionalnih i drugih oboljenja u vezi s radom, kao i zaštita radne okoline. Međutim, nikom još nije jasno gdje je nestao usvojen Nacrt zakona o sigurnosti i zdravlju na radu, te kada će se konačno usvojiti zakon koji već odavno kasni.

Daleko od idealnog

Iako je situacija po pitanju zaštite na radu nešto bolja u Republici Srpskoj nego u Federaciji BiH, ona je daleko od idealne. Zaštita na radu je vrlo bitan dio u poslovanju preduzeća, naime ljudski resursi doprinose uspješnom ostvarenju ciljeva preduzeća. Iz tog razloga se o zaposlenicima treba brinuti, a pravilnom sprovedbom zaštite na radu ne samo da se smanjuju troškovi, nego se poboljšava i zadovoljstvo radnika, te i njihov doprinos toj firmi. Međutim, u BiH se zaobilazi činjenica da je bolje ukloniti opasnosti ili umanjiti eventualne štetne posljedice prije nego što se nesreća dogodi, nego snositi posljedice nesretnih slučajeva. Pored toga, profit se danas smatra bitnijim od bezbjednosti ljudskih resursa, te zaštita na radu, kao skupa investicija, pada u sjenu finansijskih ciljeva preduzeća.

Borislav Radić, predsjednik Udruženja za radno pravo i socijalnu zaštitu RS, kaže da je sistem zaštite na radu skup za socijalno orijentisane privredne sisteme kakav je na snazi kod nas.

"Naš postojeći  sistem zaštite na radu nije na zavidnom nivou, međutim postratni period, sama situacija u kojoj smo se mi zadesili, znači sve ono kroz što smo prošli je naravno uticalo na neki domet tog nivoa zaštite na radu. Ja hoću da vjerujem da je donošenjem zakona o zaštiti na radu iz 2008 god. u Republici Srpskoj taj pomak napravljen ka boljem. U mnogim segmentima, kad je u pitanju zaštita na radu, pokazuju se značajni pomaci", rekao je Radić.

Dodao je da oblast zaštite na radu može biti još bolja, te da se nada, kao i većina naših sagovornika, da ćemo jedan dan biti ponosni na regulacije u ovom polju rada, a što treba biti i jedan od vodećih ciljeva sindikata, poslodavaca i radnika, te vladinih institucija koje su zadužene za donošenje i sprovođenje zakona.

autor: Frontal