autor: Frontal

Učesnik je radio emisija sa svojom poezijom. Aktivan je član zavičajnih stvaralaca u Laktašima. Jedan je od četvoro tvoraca poetskog kruga Stihovnica (kojeg još čine pjesnici Enea Hotić, Slobodan Boco Bajić, Vid Vicko Vukelić) iz Banja Luke. Autor je nekoliko kratkih priča.

Poetski krug Sithovnica osnovan je prošle godine. Koji su bili motivi osnivanja i vizija rada?

Poetski krug Stihovnica je nastao spontano na povratku u Banja Luku sa susreta pjesnika povodom, dana zaljubljenih u Zagrebu 13. 02. 2013.  od strane nas četvoro pjesnika (Slobodan Boco Bajić, Enea Hotić, Vid Vicko Vukelić i ja). Boravkom na tom slobodno mogu reći festivalu poezije na kojem je učestvovalo stotinjak pjesnika iz desetak Evropskih država mi smo se predstavili prvi put kao neformalna grupa iz Banja Luke. Odnosno poetski zbornik Valentinovo nas je objedinio, poslije čega se pojavila ideja po ugledu na udruženja te vrste u okruženju da  i mi oformimo i profilišemo udruženje u vidu osvježenja i novine na našem književnom sazvježđu nezavisno od postojećih književnih kretanja u Banja Luci. Do dana današnjeg smo ostali jedini Banjalučki poetski krug prepoznatljiv pod imenom "Stihovnica" od Maribora do Skoplja kojemu dolaze gosti iz nekoliko država. Kad je riječ o motivu, onda je to svakako ljubav prema stihu, pjesmi i potrebi da se ostavi trag o našem vremenu na način kako ga neposredno osjećamo. Naša vizija je skopčana sa potrebom da damo svoj pečat našoj kulturnoj zajednici u kojoj postoji interes za ovakvom vrstom djelovanja. Ove godine u januaru smo dobili i svoj prostor, što nije mala stvar u teškom vremenu kako za bilo koji rad tako i za kulturu. Nastojaćemo pokrenuti izdavačku djelatnost, gdje bi mladi i ne samo mladi pjesnici imali pouzdanog partnera i adresu na koju će se moći obratiti sa svojim zahtjevima i idejama.

Položaj i sredstva koja su se izdvaja za kulturu u RS i prije poplava nisu bila na zavidnom nivou. Strahujete li od još većeg umanjenja ovih izdvajanja i gdje vidite dalji razvoj?

Položaj kulture jednog naroda zavisi i od novca koji se izdvaja za kulturu, ali i od darovitih i talentovanih ljudi bez kojih uprkos novcu nema stvaralaštva. To je naprosto jedna simbioza, odnosno dva uslova na jednoj istoj poluzi pri čemu je najidealnija situacija kada je ta poluga u ravnoteži. Moje subjektivno mišljenje je da imamo stvaralaštvo koje bi moglo biti mnogo zastupljenije u javnim prostorima i medijima, da imamo bolju koordinaciju između institucija, stvaralaca, relevantne kritike i konzumenata bez kojih u krajnjoj liniji ne bi bilo svrhe ulagati trud. - Ser Vinston Čerčil je u vrijeme bombardovanja Velike Britanije tokom Drugog svjetskog rata, na prijedlog da se ukinu donacije za kulturu, upitao: “A šta ćemo mi onda braniti?”  Bio bih srećan kada bi takva svijest prevagnula kod svih koji su zaduženi za afirmaciju naše autentične kulture. Bilo je u svim vremenima životnih teškoća, bilo da su u pitanju ratovi, poplave, požari, zemljotresi. Mislim da ove pojave ne mogu uništiti duh i volju, a to je presudno. Dok postoji narod i njegov jezik, dotle će postojati i potreba za ljepotom, smislom, duhovnošću jer smo bez toga nedovršene ličnosti, nešto što ne ostavlja trag, a time želim reći da je to konačna smrt u onom najokrutnijem obliku.

Često se kaže da se od kulturnog i/ili umjetničkog rada ovdje ne može živjeti. Koliko sami uspijevate egzistirati kao književnik?

U ovakvim okolnostima se ne može živjeti od vlastitog stvaralaštva. Količina nevolja koje su nas snašle zadnjih decenija prošlog vijeka i početkom ovog našeg je bila nesrazmjerno velika, što se direktno odrazilo na sve koji su upućeni na stvaranje kao modus vivendi. Naša kultura i pisana riječ pripada malom jeziku i malom narodu u količinskom smislu, a u duhovnom i snazi volje taj limit ne postoji. Ne znam kada će se pojaviti u našem stvaralačkom podneblju još jedno zlatno razdoblje kakvo je bilo u drugoj polovini XX vijeka koje je iznjedrilo jedinog našeg Nobelovca, ali ga svakako priželjkujem. Našu kulturu posmatraju sa svih meridijana i pri tome gledaju kako autor kotira u domaćoj sredini. Zato je neobično važno da imamo solidarnost u svakom smislu između činilaca koji oblikuju obrazce kod sticanje uslova za afirmaciju kako književnika tako i umjetnika iz ostalih umjetnosti van granica našeg govornog područja kao konačnog lica naše kulture pred svijetom. Kada se nešto voli i kada postoji svijest o značaju vlastitog rada u vremenu koje dolazi, svakako da se nađe razlog i motiv za rad. A, sve ostalo postaje sudbina kojoj daju oblik svi ostali učesnici u čaroliji zvanoj umjetnost. Da ne zaboravim ni materijalnu podršku brojnih vlasnika prostora u kojima organizujemo naše susrete, brojne donatore vina, brojne pekare koje su uzeli učešća u našim manifestacijama i brojne ljude koji su nam bili na ruci kod obraćanja za pomoć koje ne mogu nabrojati ovom prilikom, ali im Stihovnica duguje bezmjernu zahvalnost što su i oni postali na neki način dio našeg identiteta. Svakako je to još jedan dokaz, da ima nade kad se udruži u pozitivnoj sinergiji snaga volje sa dobrom kreacijom i da se tako dođe do stanje na našoj sceni u oblasti kulture sa kojim se primičemo onom što želimo smatrati zadovoljavajućim.

U kojoj mjeri i na koji način se Banja Luka može porediti sa evropskim kulturnim prestonicama?

Potencijala i načina za predstavljanje naših stvaralaca izraslih na prepoznatljivoj tradiciji uvijek ima. Umjetnici bilježe motive svog vremena i svog svjetonazora. Imamo stanje kakvo imamo i koje je daleko ispod onoga što trebamo i možemo. Stvaralaštvo zajedno sa čitaocima i ostalim konzumentima čini kulturu, a kultura je najbolji i najreprezentativniji način za predstavljanje jednog naroda drugom narodu. Banja Luka treba da se pozicionira u svojim objektivnim okvirima kao centar iz kojeg će kretati inicijativa. Banja Luka može biti lokomotiva, ako se obrati pažnja na ono što joj nedostaje i da to to otkloni. Selekcija kod odabira djela koja imaju vrijednost mora biti poštena, lišena subjektiviteta, sujete, raznih vrsta podmetanja i svega onoga što se u ozbiljnom svijetu smatra kao neobjašnjiv i teško razumljiv rezon. Nedostaje nam uprkos malih izdavača jedan veliki, kao i producentska kuća koja bi u dogledno vrijeme postala prepoznatljiv brend najboljeg što trenutno možemo ponuditi. Nedostaju nam agenti, što je karika koja je uobičajena (u svijetu) i neophodna kod prodaje knjige, kako bi se imala osnova za daljnji rad. Stručna kritika nije dovoljno zastupljena u medijima koja bi pomogla čitaocima kao orijentir. Jednom riječju imamo hiper produkciju, a s druge strane nemamo organizaciju i subordinaciju djelovanja. Ako ne želimo da nam kultura postanu arhaične institucije u kojima neki ljudi dobijaju platu iz budžeta i da budemo na sramotu nekim narednim generacijama koje će se sigurno porediti sa naprednim svijetom, moraćemo imati više i sluha i inicijative u smislu da se upustimo u radikalnu reformu svega što je smetnja koja će dugoročno u budućnosti proizvesti dalekosežne posljedice. Sjećam se poziva bivšeg ministra prosvjete i kulture Kasipovića, koji je pozvao umjetnike da iznesu svoje inicijative koje bi se ugradile u zakon. To je dobra ideja i trebalo ju je podržati. S druge strane mi nemamo još uvijek zakon koji definiše šta je to slobodan umjetnik kod nas u Republici Srpskoj i BiH. A, kada je riječ o našim nastupima u Evropi onda je rijetkost da se u to uključuju institucije. Obično to ide privatnim vezama sa mnogo mnogo entuzijazma od strane umjetnika. Sjetimo se samo u proteklom razdoblju neravnopravne borbe na medijskom nebu gdje i kada smo bili u velikoj mjeri satanizovani, a ta slika je ostala onoliko promijenjena koliko smo mi bili u stanju da je ispravljamo. Hoću reći da u dobroj mjeri zavisi od nas samih i naše organizacije i nastupa kako ćemo mi ostatku svijeta izgledati. Trebamo da se oslobodimo predrasude da nas neko voli ili mrzi u Evropi i van nje. Tu svakako treba pomenuti i prevodioce kojih nemamo dovoljno (bar ne za beletristiku), a koji koliko je meni poznato nemaju jedinstvenu adresu na koju može kritika i stručna javnost poslati preporuke šta bi to valjalo da se nađe na internacionalnim sajmovima književnosti.

Planovi za ovu godinu, kako u aktivnostima Stihovnice tako i vašeg ličnog rada?

Iza nas su u ovoj godini deseto i jedanaesto Poetsko ćoše sa brojnim gostima iz Srbije, Hrvatske BiH, zatim domaćih Banjalučkih, Prijedorskih, Prnjavorskih, Derventskih, kao i pjesnika iz dijaspore. Promocija knjige dječijih pjesama Marijana Beneša (izdanje Arte - Beograd, oktobar 2013). Promocija prvog broja časopisa društva književnika "Snaga riječi" Prijedor, Promocija knjige Okus večnosti našeg člana Vida Vukelića u februaru, veče povodom jubileja od 40 godina književnog rada Stevke Kozić Preradović u martu. Pozvani smo u Pančevo, Skoplje, Maribor, Inđiju i brojne druge gradove i države gdje još nismo gostovali u prošloj i ovoj godini. Što se mog ličnog angažmana tiče, okrenut sam pripremi za štampu moje zbirke poezije, drugog izdanja mog romana "Treći čin na Balkanu" traženju pozorišta za izvedbu drame Gost. Učesnik sam na konkursu za Zlatnu sovu u Istočnom Sarajevu raspisanom od strane Zavoda za udžbenike i nastavna sredstva sa prvim dijelom romana Druga strana sna, i niz drugih aktivnosti povezanih sa djelatnošću Stihovnice i Zavičajnih stvaralaca u Laktašima.