Pitanje koje se postavlja jeste: da li postoji bilo koja institucija sistema, odnosno bilo koji političar koji je iskreno zainteresovan da pozove te ljude, da ih okupi na projektu ozdravljenja zajednice?

Znamo svi da ovaj naš prostor odlikuje želja ljudi da se što prije obogate, da dođu do pozicija, da na brzinu steknu diplome, da se ufotelje i tako riješe sve svoje egzistencijalne probleme, odnosno da tako liječe neke svoje komplekse. Znamo, dakle, šta su problemi i šta ne valja. Sad se, međutim, postavlja pitanje da li smo spremni da zasučemo rukave i pokušamo nešto da promjenimo. Platforma za ozdravljenje je veoma prosta: okupimo pametne i poštene ljude, te im damo mogućnost da naprave sistem koji funkcioniše svuda u svijetu: stvaranje nove vrijednosti, jasna pravila ponašanja, nagrade i sankcije, predvidivost pravnih normi i njihovo striktno poštovanje.

Realno bi bilo moguće da za dvije godine donesemo odgovarajuće zakone i napravimo kvalitetan pravni ambijent koji karakteriše sve napredne i civilizovane države. U osnovi, to znači da zakon strogo štiti slobode i prava svih građana, kao i njihovu imovinu. Privreda je tržišna, država se brine o provođenju zakona i zaštiti imovine građana, kao i o interesima socijalno najugroženijih ljudi. Politika se povlači iz privrede, javna preduzeća se restruktuiraju i izlaze na tržište, a u njima se imenuje profesionalni menadžment putem javnih konkursa. Čitava procedura imenovanja ljudi u menadžment javnih kompanija se postavlja na internet, baš kao i svi troškovi do zadnje marke, kao i faze postupaka za različite radnje koje u okviru svojih djelatnosti obavljaju javne kompanije i druge institucije. Time se omogućuje da građani u svakom trenutku mogu da provjere koji to ljudi rade nešto u ime države, na osnovu čega su zaposleni, koliko troše i koji su konkretni rezultati na kraju.

Poslije prve dvije godine uvođenja zdravog sistema, prelazi se na reformu sektora obrazovanja, penzijskog i zdravstvenog osiguranja. Svi budući korisnici usluga tih osiguranja dobijali bi punu platu, umanjenu za 10% od ukupnog bruto iznosa. Taj novac bio bi dio obaveznog javnog garantnog socijalnog fonda koji bi isplaćivao minimalne iznose neophodne za život socijalno najugroženijim građanima i time bismo omogućili da svaki građanin ima onaj minimalni egzistencijalni iznos potreban za život. Sav ostali dio svoje plate ljudi bi dobijali i mogli bi da čine sa istim šta god da žele: da ga odmah potroše, da ga investiraju, štede u banci ili uplaćuju privatno penzijsko, odnosno zdravstveno ili neko treće osiguranje. Dakle, radi se o tome da država više ne uzima šezdeset odsto od bruto plate, nego deset odsto, a da su ljudi koji zarade svoju platu u mogućnosti da dobiju više novca i da onda sami odlučuju šta da čine sa tim novcem. Država bi se tako riješila obaveze da upravlja penzijskim i zdravstvenim fondom, ljudi ne bi bili pljačkani kao što je sad slučaj, a opet niko ne bi bio gladan, taman da nema niti dana radnog staža kad dođe u stare dane.

Ljudi koji su do sad uplaćivali doprinose, odnosno ljudi koji su već u penziji, bili bi ispoštovani od strane države koja bi putem privatizacije ili davanja pod koncesiju nekog značajnog ekonomskog resursa u javnom vlasništvu obezbjedila garantni fond u tu namjenu. Tim fondom bi upravljao menadžment koji bi bio izabran na javnom konkursu i koji bi se takođe pratio putem interneta.

Ove navedene mjere pratila bi promjena makroekonomske i fiskalne politike, a u pravcu stvaranja najkonkurentnijeg privrednog ambijenta u Evropi. Republika Srpska bi se pravno uredila na način da predstavlja svojevrsnu off-shore zonu u koju bi dolazili najbogatiji ljudi Evrope, jer bi stopa poreskog opterećenja na profit i imovinu bila najniža na kontinentu. U kombinaciji sa najfleksibilnijim i najjeftinijim procedurama, efikasnim pravosuđem i stimulativnim radnim zakonodavstvom-Republika Srpska bi uskoro postala raj za investitore. Znajući da nas u Srpskoj ima nešto više od milion, te da posjedujemo za tu brojku sasvim dovoljno prirodnih potencijala i resursa, uz kvalitetnu organizaciju sistema, kadrova i resursa moguće je za pet godina dramatično povećati zaposlenost, nacionalni dohodak i, što je najvažnije, ukupni životni standard građana.

Prema tome, poenta je da adekvatno rasporedimo resurse i kadrove. Mi trenutno nemamo dovoljno sposobne menadžere, odnosno domaćine. U tom smislu na neke od najvažnijih pozicija u javnim preduzećima i upravi treba da dovedemo ili naše ljude koji godinama uspješno rade napolju ili kvalifikovane i iskusne strance, a koji će platu dobijati u skladu s rezultatima koje ostvare. Mi ne možemo više sebi priuštiti da skupo plaćamo ljude iz miljea politike i sličnih podzemnih voda, koji imaju odlične plate i nikakve rezultate iza sebe. Mjerilo za zaposlenje mora biti sposobnost, a to će se desiti jedino onda kad političaranje uklonimo a stručnost i rezultate stavimo u prvi plan. Baš zbog toga u prve dvije godine se mora eliminisati uticaj države iz što više društvenih i ekonomskih oblasti jer to je jedina garancija da vlast ne postavlja ljude na važna mjesta.

Stručni domaćini će iz sopstvenog interesa za zaradom ocijeniti i procjeniti koje to poslovne aktivnosti donose profit, odnosno šta se to može prodati na regionalnom i evropskom tržištu. Na taj način privreda Republike Srpske fokusiraće se na one poslovne djelatnosti koje objektivno mogu da prave pare, dok će sve ono što je nekonkurentno, trulo i neuspješno po prirodi stvari da otpadne. U principu, riječ je o tome da se naša ekonomija bazira na realnim potrebama tržišta, kao i svojoj konkurentnoj moći da tržištu plasira proizvode, robu i usluge odgovarajućeg kvaliteta za odgovarajuću cijenu. Država nije u stanju da na pravilan i isplativ način organizuje taj proces, no tržište jeste, i zbog toga će država taj posao da prepusti tržištu. 

Trajno opredjeljenje Republike Srpske mora postati otvorenost ka svim zemljama, ponajviše zemljama regiona i Evrope. Srbija, Italija, Hrvatska, Austrija, Njemačka i Rusija su naši najznačajniji ekonomski partneri i mi prema tim zemljama, kao i prema ostatku EU, moramo uskladiti svoje proizvodne i izvozne aktivnosti, stvarajući pravnu regulativu koja potpuno optimalizuje trgovinske veze sa tim zemljama. Republika Srpska mora biti otvoreno društvu, društvo koje toleriše i promoviše nacionalne, vjerske, kulturne i ostale različitosti. Samo tako ćemo postati poželjna destinacija za privrednike i turiste iz različitih zemalja i samo tako ćemo biti u stanju da dovučemo što više živog novca.

Politička nestabilnost, sukobi i trzavice moraju postati prošlost. Mi ne smijemo sebi više dozvoliti da sami učestvujemo u građenju sopstvenog lošeg imidža. Ako za dvije godine od Republike Srpske napravimo sistem koji u institucionalnom, fiskalnom, makroekonomskom i upravno-pravosudnom smislu predstavlja „moneymaker“-a i tako privlači bogate ljude, politička situacija će se namjestiti sama od sebe, odnosno niko više neće moći da osporava Republiku Srpsku u njenom dejtonskom kapacitetu, prosto zato što to neće biti u interesu važnim i bogatim ljudima. S druge strane, sveukupni napredak u Srpskoj ojačaće njene građane koji će u materijalnom i kulturnom smislu biti daleko potentniji nego što je to danas slučaj, a to je jedan od najvažnijih preduslova dugoročne stabilnosti i prosperiteta svake zemlje.

Tim autora Nove Srpske