Banjalučki analitičar, kolumnista i psiholog Srđan Puhalo, preko noći je postao “neprijatelj Bošnjaka”, zove ga se najmračnijim nadimcima, utrkuju se neki mediji i još puno pojedinaca da mu izmisle biografiju, a sve nakon što je ponovo zatražio tačan broj ubijene djece u Sarajevu.

Prije sedam godina Puhalo je tražio isto, kako kaže, ne zbog sebe, nego zbog žrtava, ubijenih, zbog istine i budućnosti, ali to je nekako prošlo ispod rada.

No, posljednji tekst pod naslovom “Dokažite da je u Sarajevu ubijeno 1.601 dijete ili prestanite koristiti taj broj”, objavljen na portalu Analizraj.ba pokrenuo je lavine žestokih reakcija.

Malo mi je ovo sve čudno, jer iste podatke tražite već godinama. Kako se onda dogodilo da to danas postane velika stvar, predmet emotivnih, povijesnih, političkih analiza, a prije sedam godina nije?

Puhalo: Ne znam, a iskren da budem, nije me ni briga. Ja u principu znam šta sam pisao 2015. godine i znam da taj tekst nije nikoga motivisao, natjerao, da bilo šta uradi po ovom pitanju.

Dokažite ili prestanite koristiti

Da se podsjetimo, na taj tekst iz 2015.

Puhalo: Prva stvar koja mi je važna je da sam ukazao na problem između odnosa ubijene djece kojeg vode institucije sistema, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i broja koji se pojavljuje u medijima. Onda sam ukazao na isti problem koji se pojavljuje kod Tokače (Mirsad, direktor Istraživačko-dokumentacionog centra, op. aut.). I onda sam pokazao cifre, bio sam vrlo precizan. Pa sam se prosto zapitao – šta nam ovo govori? Da dvadeset i sedam godina od kraja rata u BiH ne postoji jedinstven i precizan spisak ubijene djece u Sarajevu, da se u javnosti preuveličava broj ubijene djece u Sarajevu, da je podatak o ubijenom 1.601 dijetu u Sarajevu već postala istina i za medije i za zvaničnike, govori nam da niko ne želi da ovu manipulaciju brojevima prekine…

Kako je onda taj tekst prošao gotovo nezapaženo, a ovaj poslednji izazvao toliko reakcija? Šta se dogodilo za tih sedam godina?

Puhalo: Opet moram reći, nemam pojma i mene to ne interesuje. Ja sam samo rekao, dakle, vrlo jednostavno, zapravo zamolio da se pažljivo pročita moj tekst iz 2015. u kojem sam pisao o broju ubijene djece. Napisao sam da mediji u Sarajevu znaju da taj broj nije utemeljen na pouzdanim istraživanjima, ali i dalje bez ikakvog zazora prenose netačne informacije. Napisao sam da ne znam zašto to rade, ali u svakom slučaju nije korektno, profesionalno i pošteno. I u naslovu je stajalo: Dokažite da je u Sarajevu ubijeno 1.601 dijete ili prestanite da koristite taj broj.

Kome zapravo odgovara ta manipulacija brojevima?

Puhalo: Ja mislim da odgovara svim nacionalistima, jer svi nacionalisti u BiH imaju tendenciju da sebe prikazuju kao žrtve, isključivo kao žrtve. A ako si žrtva, onda imaš opravdanje za mnoge stvari.

Poštovanje prema žrtvama

Na primjer?

Puhalo: Pa eto, ako si žrtva, onda ne možeš počiniti zločin nad drugima. Ako si žrtva onda imaš pravo da neke moralne vrijednosti, koje su univerzalne, svedeš na etničko i da to što vrijedi za tebe ne vrijedi za ostale. Ako si žrtva onda je tvoja osveta, o kojoj maštaš, opravdana.

Pa kako onda da se ponašamo u ovoj situaciji? Djeca su ubijena, ali zar nije važnije reći istinu, dati tim brojevima ime, prezime, osobnost? Možda je zapravo i riječ o 1.601 ubijenom djetetu? Koliko je teško dati javnosti informacije?

Puhalo: Problem je u tome što se ovo pitanje postavlja. Dvadeset sedam godina nakon rata. Jer država BiH je odavno trebala napraviti spisak svih svojih žrtava, imenom, prezimenom, datumom rođenja, datumom stradanja, ako je moguće i načinom stradanja. Ali, vidite, to država nije uradila. I to otvara prostor ljudima da manipulišu brojevima.

Opet se vraćamo na pitanje kome to odgovara?

Puhalo: Pa ću opet reći, nacionalistima, koji na žrtvama grade svoje politike i opravdavaju svoje politike. Sjetite se kako smo na kraju rata pričali o 200 i više hiljada ubijenih u BiH. Pa smo došli do nešto više od sto hiljada. Da li je to uvreda za žrtve? Gdje je poštovanje prema žrtvama? Da dobiju svoje ime i prezime, da se personalizuju kao osobe koje su stradale. Broj ništa ne znači. Ime i prezime znači da je to živo biće, koje je imalo neki život, neku porodicu, da je to sve nestalo zbog rata.

U slučaju ubijene djece u Sarajevu sad imamo dva pola priče – jedan emotivni, drugi naučni, istraživački. Posebno i kad su reakcije u pitanju. Je li moguće pomiriti emocije i statistiku? Posebno, kad smo mi u pitanju.

Puhalo: Treba, prije svega, uspostaviti pošten odnos prema žrtvama.

To, očito, mnogi tako ne čitaju. Zašto?

Puhalo: Jer bi se mnoge stvari u tim, hajde da kažem, nacionalnim narativima, dekonstruirale kada bi imali prave brojeve. Te emocije moraju se potkrijepiti nekim brojevima. Jer nije isto kad pogine 100.000 ljudi i duplo više u ratu. Jednostavno ću objasniti – kada pitate Srbe u Prijedoru zašto se desio Prijedor 1992. najveći broj će odgovoriti: Da nam se ne ponovi Jasenovac! Ako odete u Gradinu koja je na teritoriju Republike Srpske , vidjet ćete da tu piše da je ubijeno 700.000 ljudi, od toga 500.000 Srba. Ako odete u Muzej za istraživanje genocida u Beogradu, naći ćete spisak od 130.000 ljudi koji su ubijeni u Jasenovcu. Moramo imati u vidu kontekst, to je bio Drugi svjetski rat, kada nije bilo ni popisa, ni ličnih karata…

Puhalo: Ovo nije moj, već problem društva u BiH

U masi oštrih kritika, bilo je onih koje su bile očekivane. No, nisam vidjela ili pročitala reakcije, moram sad reći Bošnjaka, koji nisu ni trebali stati na Vašu stranu, nego zatražiti da se pokažu spiskovi, s imenima i prezimenima, kako se ova priča ne bi jednom ponovo otvarala, a žrtve dobile ime i prezime. Izuzmemo li recimo Jasmilu Žbanić ili Jasmina Halilovića.

Puhalo: I jesam i nisam iznenađen zbog toga. S jedne strane jesam, jer ovo nije problem Srđana Puhala. Ovo je problem društva. Ovdje sam ja samo viknuo: Car je go! I umjesto da se bavimo carem, mi smo se bavili Puhalom. Ja to mogu razumjeti, jer je mnogo lakše kritikovati Puhala nego vlasti. Bezbolnije je prosto. S druge strane, ja nisam siguran koliko je Bošnjaka shvatilo ovaj tekst dobronamjerno. Jer imate jednu malu grupu ljudi koji prave strašnu galamu, plaše sve ostale koji bi se možda i javno složili sa mnom. Ali, prosto, plaše se da ne prođu kroz isto kroz šta ja prolazim.

Ovo je naš posao

Kroz šta konkretno prolazite? Kakve su posljedice Vašeg teksta na Vas?

Puhalo: Ja sam na ovo navikao. Ovo nije prvi tabu kojeg sam dotakao. I ja ne prolazim kroz ništa strašno. Lično, ovo meni samo oduzima vrijeme.

Bi li bilo bolje ili možda čak i potrebnije da su ovo pitanje otvorili Bošnjaci? Ili je ovo naše zajedničko pitanje?

Puhalo: Ovo pitanje je, zapravo, cijelu temu otvorio Mirsad Tokača, kada je napravio popis, te objavio broj stradale 711 djece na teritoriju opština u Sarajevu. Ne samo onih koji su stradali od Vojske RS, već i djece koja su ubijena od strane Armije RBiH. Ništa se poslije toga nije desilo, nije otvorena debata. S druge strane, sasvim je logično da to nije pitanje Bošnjaka. Šta ćemo sa drugim opštinama? Sa ubijenom djecom u cijelom regionu? Ovo je naš posao. Da ostavimo čistu situaciju, barem kad su brojevi u pitanju, našoj djeci. Neka ona na osnovu tih činjenica nastave živjeti, grade jedno pristojnije društvo.

Tabu je dotaknut, tema otvorena. Hoće li jednom biti konačno zatvorena, da ćemo dobiti prave brojeve? Da će nam zvanično, institucionalno saopćiti podatke?

Puhalo: Pa eto, javila se institucija (lnstitut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, op. aut) koja je potvrdila ono što ja govorim čitavo vrijeme. Imamo spisak i imena za 524 dijete. Tu je kraj priče. To je jedina institucija čiji je posao da se time bavi. Ali, Puhalo nije kriv za to. Dovela je priča do mene, a ne do institucija.

Neki je Pedro mora da visi?

Puhalo: Nemam problem s tim. Ali, ako sam ja problem Bošnjacima, onda imamo ozbiljan problem. Kako će onda sa drugima koji ne misle kao ja? Nema većeg prijatelja Bosne i Hercegovine i Bošnjaka od mene. Jer upravo ovakve stvari, zarad budućnosti ove države, pa ako hoćete i Bošnjaka, pravi prijatelji postavljaju.

Razgovarala: Senka KURT
Izvor: interview.ba