Muharem Bazdulj je pisac, novinar i prevodilac. Rođen je 1977. godine u Travniku. Osim romana, piše kratku prozu, eseje i publicističke tekstove. Pojedine priče i eseji prevedeni su na petnaestak jezika.

Nagrađivan je u Bosni i Hercegovini, Srbiji, i to najvećim priznanjima: godine 2013. Društvo novinara BiH mu je dodijelilo nagradu za najboljeg novinara u štampanim medijima u Bosni i Hercegovini, naredne godine redakcija lista Danas mu je dodijelila nagradu „Stanislav Staša Marinković" za novinarsku hrabrost i istraživačko novinarstvo, dok je nagradu „Bogdan Tirnanić" dobio od Udruženja novinara Srbije za najbolji komentar.

U julu 2021. godine imenovan je za člana Upravnog odbora RTS-a, te tim povodom prenosimo razgovor s njim – specijalno za Portal RTS-a.

Napisali ste sedam romana, znatan broj knjiga eseja, tekstova. Ubrajate se u najbolje pisce bivše Jugoslavije. Preživeli ste rat i nastavili putem stvaranja. Da li je vreme rata, ali i period od dve decenije posle njega, za mnoge zapravo potraga za izgubljenim vremenom? Imate li jasnu sliku sudbine prostora na kome živimo ili vam se ona menja zavisno od datih događanja?

BAZDULJ: Znate kako je, tu se uvijek miješaju dvije dimenzije – dimenzija racionalnog i dimenzija impresije. Racionalno gledajući, meni se čini da je, nažalost, kroz najveći dio svoje istorije, ovo naše parče svijeta uglavnom, kako reče jedan pisac, samo krvavi kusur u tuđem velikom računu. Vrlo rijetko mi smo ovdje bivali subjekt istorije, a ne samo njen objekt, tako da mi se u kontekstu vašeg pitanja o „sudbini prostora na kome živimo" najprije nameće dosta rezignirana i pesimistična vizija. Ali onda opet, ima trenutaka kad mi se učini da možda i naše vrijeme ima potencijal da bude drukčije i da bude izuzetak. To je ono što Gramši zove „pesimizmom intelekta, optimizmom volje", a što se u mom ličnom karakteru ispoljava u vidu Mocartovog mota „veseo u tuzi, tužan u veselju". Kad je riječ o potrazi za izgubljenim vremenom, ona je uvijek iluzorna. Znate, na nivou nekih svakodnevnih epifanija, rat je često zaista bivao bolji. Ono što smo u tom vremenu doživjeli, doživjeli i jesmo. Suludo bi bilo pokušati naknadno proživjeti ono što nam je izmaklo. Uostalom, svako je iskustvo jedinstveno. Zašto bismo mi zavidjeli drugima na njihovim iskustvima kad je jednako logično da oni zavide nama na našim?

U poslijeratnom periodu pojavio se veliki broj pisaca. Pojedini su uspjeli da opstanu, pojedini ne. Danas, globalno, živimo u vremenu vanredne situacije. Da li sada umetnost, mislim na književnost, može da opstane onakva kakvu smo je poznavali bar u 20. veku?

BAZDULJ: Čitao sam nedavno Murakamijevu esejističku knjigu „Pisac kao profesija". On tu govori o nečemu o čemu sam često i sam razmišljao. Nije problem postati pisac, nije problem objaviti jednu ili dvije knjige, pa čak i dobiti poneku nagradu, biti preveden na poneki strani jezik, steći takozvanu reputaciju. Problem je opstati. Oni koji opstanu, oni koji ostanu pisci dvadeset ili trideset ili više godina, oni su zaista pisci, odnosno umjetnici. Kao u sportu – lakše je osvojiti titulu, nego je odbraniti. Nije zapravo ni čudno da teška i vanredna epoha vuče ljude u pravcu umjetnosti, to je čak i dobro, ali vrijeme je svakako majstorsko rešeto i od vremena zavisi ko će iz ovih generacija sredinom dvadeset i prvog vijeka, da ne govorim o početku dvadeset i drugog, biti poznat i čitan. Književnost će, naravno, opstati. Više će se čitati u digitalnom formatu, ali će opstati i „klasična" knjiga. Nemam u to nikakve sumnje.

U romanu „Kvadratni koren iz života" pišete: „Generalno pamtim te rane devedesete kao vreme u kojem sam ljude počeo da delim na one za koje ima i one za koje nema rata". Ta vaša podela bliska je onoj misli u Novom zavetu gde se kaže: „Ni vruće, ni hladne, već mlake – ispljuvaću vas iz usta Božjih". Da li je savremeno doba ipak doba mlakih ljudi? Šta je to ono što modernom čoveku nedostaje?

BAZDULJ: Savremeno doba je doba gomile. Nikada nije postojalo više ljudi i svakim satom i danom ih je sve više. Imao je poljski pisac Gombrovič genijalnu ideju da je svaki pojedinac razlomak čovječanstva, te što je čovječanstvo mnogoljudnije, svaki pojedinac je, na neki način, manji. Sokrat i Platon su bili veći od Avgustina, on je bio veći od Tome Akvinskog, on opet od Erazma Roterdamskog, Erazmo od Lajbnica, Lajbnic od Voltera, Volter od Ničea, Niče od Tomasa Mana, Man od Gintera Grasa, Gras od nekog današnjeg pisca, neki današnji pisac od nekog sutrašnjeg, a sutrašnji od preksutrašnjeg... Ta mlakost je samo kolateralna osobina doba gomile.

Modernog čovjeka oblikuje strah. To je njegov najveći problem. Naravno, i u ranijim epohama je postojao strah, ali nikad nije tolikim intenzitetom upravljao svakodnevnim životom.

Vaš junak kaže: „Ne bismo svi hteli da menjamo svet i da nas pamte vekovima, neki od nas samo žele da se prošvercuju kroz život". To je stav mnogih od kada je i čoveka na Zemlji. Kako vi vidite vreme koje nam dolazi? Može li umetnost razviti etiku i empatiju, koja savremenom dobu kao da izmiče?

BAZDULJ: Postoji taj kliše da je smisao života da se ostavi neki trag. Ono, da se napravi kuća, da se posadi drvo, da se stvori neko umjetničko djelo, da se ostavi potomstvo u vidu djece, unučadi i praunučadi. Takva vizija počiva na prihvatanju svijeta, na ideji da je postojanje svijeta nešto dobro. Ipak, postojali su uvijek ljudi koji su – kao u onom Andrićevom eseju o Goji – sebe doživljavali kao brodolomnike u svijetu koji im je potpuno stran. To ne znači da su bili samoubice; ne, samo nisu imali ambicije da u svijetu koji preziru ostavljaju neki trag za sobom. Taj moj romaneskni junak je jedan od takvih ljudi. Što se tiče vremena koje nam dolazi, ne mislim da će ono donijeti neku suštinsku promjenu, neku promjenu paradigme. Život će, barem na Zapadu, možda bivati još lakši, no to ne znači da će biti smisleniji.

Izvor: rts.rs