Nekoliko je osnovnih razloga za ovakvu tvrdnju, pa krenimo redom.

Opozicija je prerano krenula sa kampanjom za opšte izbore, gotovo odmah po završetku lokalnih izbora. Nije sporno da političke stranke moraju, ukoliko su ozbiljne, nakon svakih izbora da odmah počnu pripreme za predstojeće. No, organizacione, političke i kadrovske pripreme su jedno, a kampanja sasvim drugo. Lideri opozicije su izgleda zaboravili da su nakon završenih lokalnih izbora na vlasti u dva najveća grada u Republici Srpskoj, kao i u Savjetu ministara BiH gdje je kadar DNS-a ministar za ljudska prava i izbjeglice. Umjesto da na ovim izuzetno važnim pozicijama pokažu šta i koliko mogu, opozicija je nastavila sa retorikom i političkim djelovanjem kao da je u potpunoj opoziciji na svim nivoima. To je značajan pokazatelj za dvije jasne činjenice: 1. opozicija ne posjeduje ozbiljnu infrastrukturu, te da i ono malo članstva što ima na terenu ne podržava politiku svojih rukovodstava; 2. opozicija nema kadrove i ideje sa kojima bi kvalitetno vršila vlast.

Notorna činjenica je da je Miloš Lučić u suštini već 6 mjeseci ministar koalicije SDS-PDP-DNS u Savjetu ministara BiH te da nema niti jedan jedini rezultat iza sebe na ovoj poziciji, iako na raspolaganju ima ozbiljan budžet i neke od najvažnijih međunarodnih resursa u BiH, budući da je ovo ministarstvo i kreirano od strane međunarodne zajednice.

Lako je uočiti da u Banjaluci i Bijeljini nakon lokalnih izbora nema ama baš nijedne proizvodne investicije, niti sličnih ima na vidiku, pri čemu je nedostatak takvih investicija bila opravdana zamjerka opozicije bivšoj vlasti u Banjaluci. Takođe, nova vlast u Banjaluci nije prezentovala niti jedno ozbiljno i referentno kadrovsko rješenje u vlasti, iako su u kampanji tvrdili da imaju tim ozbiljnih i dokazanih stručnjaka. Pri prvom ozbiljnijem izazovu sa kojim se susreo, gradonačelnik Banjaluke nije umio da organizuje čišćenje banjalučkih ulica od smeća, i to za vrijeme epidemije korona-virusa kad nipošto ne smije biti takvih propusta. Opozicija je godinama u Banjaluci opravdano tvrdila da je u gradskoj administraciji ozbiljan višak zaposlenih, a onda kad je došla na vlast sve te ljude je ostavila na svojim radnim mjestima, čak i povećavajući budžet za plate i naknade zaposlenih i bez bilo kakvog plana kako da u budućnosti smanji administraciju.

Naravno, kako to kod nas obično biva, mrtva je trka između glupih poteza vlasti i opozicije na svim nivoima, pa se banjalučki SNSD predvođen Vladom Đajićem svojski trudi da svojim glupim prijedlozima i još glupljim kritikama gradonačelnika Stanivukovića ovom sačuva, pa čak i podigne rejting.

U Bijeljini je novi gradonačelnik Ljubiša Petrović pokazao da ne razumije prirodu svog novog radnog mjesta, kao niti vrijeme i ambijent. Bez bilo kakve ideje kako da nastavi sa infrastrukturnim širenjem Bijeljine, koja je u posljednjih dvadeset godina od jedne provincijalne selendre postala privredno najsnažniji grad u Republici Srpskoj i privredni centar šire regije, bez političkog iskustva i vizije šta Bijeljina treba da bude za deset godina, jedino što je donedavno uspio da učini jeste da ograniči uticaj lokalnih odbora SDS-a i PDP-a kad je riječ o njihovoj nasušnoj potrebi da stranački raspodijele javne resurse, preduzeća i ustanove. No, i to više ne uspijeva, jer je prije nekoliko dana neka važna javna preduzeća dao na upravljanje istaknutim kadrovima ovih stranaka, dakle ne na osnovu stručnosti i sposobnosti, što je opozicija zagovarala prije izbora, nego isključivo na osnovu stranačke podobnosti a neki se sjećaju kako je to bilo kada je prije par godina na takav način PDP „upravljao“ Banjom Dvorovi i Tursitičkom organizacijom Bijeljine i minusa koji su tada napravljeni.

Koalicija SDS-PDP-DNS u Bijeljini i Banjaluci, baš kao i ranije u gradu Istočnom Sarajevu u kome su imali apsolutnu vlast u Skupštini grada kao i funkciju gradonačeknika od 1996.godine, nije niti na jednoj važnoj tački pokazala da je imalo drugačija od vlasti: nisu pokazali da umiju i znaju dovesti nove investicije, nisu jačali realnu ekonomiju, smisao vlasti bio im je u zapošljavanju podobnih ljudi i arčenju budžeta, foteljašenju po lokalnim ili državim institucijama u Sarajevu koje su pripadale Republici Srpskoj, kao i privatne kombinatorike sa nekretninama i javnim nabavkama.

Jasno je da opozicija ide prema 2022. godini bez rezultata u vlasti koju konzumira u ozbiljnoj mjeri na različitim nivoima, bez stranačke infrastrukture, bez ideje kako zemlja treba da izgleda u budućnosti, bez principa, ali i bez politike. Jahorinski plenum opozicije je plastično pokazao da opoziciji nije važno da se dogovore oko programa i politike, već je jedino važna raspodjela funkcija. Liderima opozicije nije nimalo sporno što nemaju dovoljno rezultata na vlasti, što nemaju novih a istovremeno svježih i dokazanih lica, što nemaju infrastrukturu, što nemaju program-njima je jedino sporno što Republika Srpska i Bosna i Hercegovina nemaju dovoljno funkcija kako bi se zadovoljili apetiti i sujete brojnih opozicionih funkcionera. Pretedenata u opoziciji za najvažnije individualne kandidature, kao i za pozicije predsjednika Vlade Republike Srpske, Narodne skupštine i najvažnije pozicije u Sarajevu ima najmanje tri do četiri puta više nego tih funkcija i to najjasnije pokazuje sav jad i čemer naše opozicije.

Kad je riječ o izostanku programa i politike, onda treba reći da ako opozicija u Srpskoj nema program, onda će koristiti politiku koju joj je spremio neko drugi. U ovom trenutku dva su programa koja su koaliciji SDS-PDP-DNS ponuđena.

Prvi program kreiran je u Beogradu, a drugi u Sarajevu. Sa prvim programom problem imaju stari lideri opozicije, jer ih Beograd ne vidi na bilo koji način u vlasti koju bi eventualno formirala opozicija. Ipak, daleko je problematičnije što bi Beograd kompletnim ovladavanjem političke scene u Srpskoj sve svoje frustracije zbog trajnog gubitka uticaja u Prištini i Podgorici kompenzovao u Banjaluci, što nije i ne može biti najbolje moguće rješenje za Srpsku, jer bi postala moneta za potkusurivanje u nezavršenim bitkama koje Beograd vodi, a politički život u samoj Srpskoj ne bi zavisio od naših unutrašnjih procesa i odnosa, nego bi u potpunosti bio dirigovan iz Beograda.

Program koji samo dolazi iz Sarajeva, ali je načinjen malo zapadnije, jeste sad već i javno objavljena najava sklapanja koalicije srpske i bošnjačke opozicije. SDS-PDP-DNS, sa jedne, i NiP-SDP-NS, sa druge strane, ama baš ništa nemaju ideološki zajedničko, te ih jedino povezuje očajnička potreba da dođu na vlast. Nevjerovatno je da prije tri dana Mirko Šarović saopštava da su lideri SDS –PDP- DNS koalicije spremni da pregovaraju o bilo čemu sa predstavnicima SDP-a, Naše Stranke a posebno Naroda i Pravde koji Srpsku doživljavaju kao genocidnu tvorenivu i čiji je politički direktor Kemal Ademović, nekadašnji šef AID-a, muslimanske tajne službe. Budući da većina tih stranaka nema infrastrukturu, kadrove i ideje da pobijede u mjestima u kojima se njihovi ljudi biraju (Republika Srpska i Federacija BiH su odvojene izborne jedinice), oni se uzdaju u pomoć stranog faktora kako bi došli na vlast. Nije sporno i potrebno da se relaksiraju odnosi između Republike Srpske i Federacije BiH, između Bošnjaka i Srba generalno, ali to može biti jedino dugotrajan proces koji će dugo trajati i koji mora biti zasnovan na davanju jasnih odgovora na teška pitanja koja će neminovno biti postavljena u tom procesu. Lideri koalicije SDS-PDP-DNS, do sad u koaliciji sa SDA koja zagovara unitarnu BiH bez entiteta, moraće svojim biračima da objasne koja je razlika između novih koalicionih partnera, koji takođe svi insistiraju na građanskoj BiH bez entiteta. I dok su odnos sa SDA mogli da pravdaju matematikom i logikom dejtonske BiH da se vlast na centralnom nivou sklapa matematički, a ne programski (što je i obrazloženje SNSD-a za koaliranje sa SDA), sad kad novu koaliciju predstavljaju kao ključni politički adut i prednost u odnosu na SNSD, kad novi savez označavaju maltene kao civilizacijski iskorak u odnosu na rivale u Srpskoj, moraće da odgovore šta je to drugačije u najvažnijim političkim ciljevima SDA i SDP-a, NiP-a i Naše stranke, a što je koaliciji SDS-PDP-DNS sad odjednom ne samo prihvatljivo, nego i odlično rješenje.

Neuspješni u kreiranju političkog programa za Republiku Srpsku i njenom odnosu prema BiH i okruženju, neuspješni u vršenju vlasti, neuspješni u sposobnosti privlačenja novih investicija i jačanju ekonomije, neuspješni u izgradnji nezavisnih institucija i vladavine prava, neuspješni u davanju šanse politički novim a uspješnima ljudima, koaliciji SDS-PDP-DNS ostaje samo da se nada da će koalicija oko SNSD-a biti još neuspješnija. Danas je, više nego ikad, jasno da između ova dva bloka ne postoji borba politika i ideja, nego samo nadmetanje za pozicije u vlasti. Pri čemu su lideri SDS-a i PDP-a su na primjeru Nešića i DNS-a poslali poruku svim nezadovoljnicima u bloku oko SNSD-a da, koliko god su nesposobni, u savezu sa njima mogu dobiti više nego što imaju od SNSD-a.

Redakcijski komentar