U Mostaru je od ljubavnih jada patila i Suljagina Fata, ali kakvih ne znamo jer stihotvorac nam govori da se „prevarila“. Kako? Sami Bog zna. Pomalo nezasluženo kao Mostarka, u legendu ode i Spasojeva Dara. Ona, istina, i nije Mostarka već Nikšićanka. Ko je bila Dara i kako je završila u Mostaru, pokušaćemo rasvijetliti u narednoj priči.

Po predanjima koja kruže po Ljubinju, a koja su po svoj prilici tačna, Dara iz znamenite pjesme “Duni, vjetre, malo sa Neretve“ bila je kćer Spasoja Vujovića, rođenog u selu Žrvnju kod Ljubinja. Spasoje je još nekad davno, u 19. vijeku, kazuju nam ljubinjski Vujovići, pobjegao od služenja austrougarske vojske u Crnu Goru. Neko vrijeme je bio u Americi, a, izgleda, bio je još mnogo gdje.

Doktor Nikola Lipovac u djelu “Crnogorske priče i anegdote“ bilježi i jednu anegdotu o Spasoju Vujoviću: „Spasoje Vujović, vlasnik hotela “Amerika” u Nikšiću, bio je veoma zanimljiva ličnost. Kao mlad, mnogo je putovao po svijetu. Stizao je do Afrike, boravio u Abisiniji i Magadaskaru, da bi jedno vrijeme proveo u Kini i Mandžuriji. Jedan je od graditelja pruge Adis Abeba – Džibuti. Učesnik je bitke kod Port Artura, u Rusko-japanskom ratu (1904-1905) godine. Oženio se 1908, u 50. godini života. Imao je petoro djece. Najmlađa kćer mu se rodila kada je imao 70 godina! Spasoje je bio upravnik prve nikšićke pivare u vlasništvu Vuke Krivokapića, a hotel je kupio 1910. godine. U sjevernom dijelu kuće, do hotela, Spasoje je izdao pod zakup jednu prostoriju, u kojoj je bila obućarska radionica Jova Grbovića, koga je Spasoje od milošte zvao – Sreeećo. Iznad vrata radionice stajala je firma na kojoj je pisalo: “Obućarska radiJonica “SKOK“ Jovo Grbović.” I đaci su uočavali grešku u natpisu. Na ulazu hotelske trpezarije, na širokom staklenom nadvratniku, bilo je krupnim, dobro uočljivim, slovima natpisano: TRPEZARI A. Kada je jednom, u društvu svojih prijatelja, ušao u hotel poznati profesor srpskog jezika i direktor lista “Slobodna misao“ Stojan Cerović i vidio ovaj natpis, stade i upita Spasoja: “A, gdje ti je, gazda Spasoje, J iz ovog natpisa? Spasoje munjevito odgovori: “Eto ga kod Sreeeća, gospodine profesore!

O Spasojevoj Dari prilično toga je znao pokojni Risto Vujović iz Ljubinja, ali on je umro 2013., u 101. godini, i ova priča ostaće, zasigurno, bez niza zanimljivih detalja.

„Pokojni đed Risto bio je u Nikšiću 1928. i 1929. godine“, kazuje Ristin unuk, Mišo Vujović iz Ljubinja. “Radio je u hotelu “Amerika” kod srodnika, odnosno izvanjeg strica Spasoja. Bio je šegrt i očekivao je da dobije kao neki konobarski ili ugostiteljski certifikat. Dobro je poznavao Daru. Isticala se ljepotom, kazivao je pokojni đed Risto, ali i stilom i otmjenošću. Znao se i našaliti da joj je on, iako mlađi godinu-dvije, pokazivao matematiku ili „račun“, kako je đed govorio. Opjevavali su je vozači koji su odsjedali u hotelu “Amerika”. Pjesma je onda nekako prešla u Hercegovinu i Dara je postala Mostarka iako je u stvari bila iz Nikšića!”

A kako je pjesma o Dari skončala u Mostaru opisuje nam Zoran S. Mačkić u “Glasu Srpske” od 7. oktobra 2013. godine: „Mladić koji je zbog Dare bolovao ljubavne jade došao je koju godinu uoči drugog velikog rata iz Nikšića u Mostar da oduži dug prema kraljevoj vojsci. Mladi regrut je bio Ali-pašine ljubavne sreće pa je spjevao pjesmu i zavapio: “Duni, vjetre, malo sa Neretve/ pa rastjeraj tamu po Mostaru/ da ja vidim Spasojevu Daru!” Naravno, Spasojeva Dara ga nije čula.“

Mostarci su prihvatili pjesmu, dugo su je pjevali kao “Spasojevu Daru“, ali kad je pjesma komercijalizovana, Darin otac Spasoje u kasnijim verzijama je izbačen. Pjesmu o Dari snimili su mnogi renomirani izvođači narodnog melosa, među njima i Zaim Imamović, Mirko Rondović, Marinko Rokvić, braća Bajić, Mostar Sevdah reunion bend… a posljednji u nizu i roker Branimir Džoni Štulić.

Novinar podgoričkih Vijesti Svetlana Mandić razgovarala je o Dari sa njenim bratom Nikolom:

Dara je bila više dobra nego prelijepa. Bila je plemenita. Poslije završetka mature otišla je u Beograd da uči domaćinsku školu kod Spasenije Pate Marković, autorke čuvenog ‘Patinog kuvara’, gdje su se školovale samo djevojke iz imućnijih porodica. Kada je završila školu, vratila se kući, a ubrzo je izbio rat”, kaže Nikola.

„Imala je Dara mnogo prosaca. Birala ona, birali i otac i porodica, ali nijesu izabrali. Iako je bio evropski čovjek, što se djece tiče, bio je patrijarhalan. Nije volio šminku i kada bi Dara izlazila iz kuće uzimao bi maramicu da vidi da li se našminkala. Imala je dosta udvarača. Jedan mladić, iz ugledne drobnjačke porodice, učio je školu ovdje i stanovao kod nas, jer se jedan dio hotela izdavao za stanovanje. Volio je Daru i iscenirao je da hoće da se ubije. Čak je i bojom nacrtao krv. Dara se baš prepala”, sa osmijehom priča Nikola.

O nastanku pjesme i njenom autoru, Nikola je rekao: “Mi nijesmo ni željeli da znamo za pjesmu, a ne ko je njen autor. U to doba nije prijalo čuti stihove ‘Bi l’ se Dara poljubiti dala’. A pjesma se uveliko pjevala po Nikšiću. Moji drugovi su znali da ne volim pjesmu i nikada je u mom društvu nijesu naručivali. I Dari, zbog ambijenta, više nije bilo drago zbog pjesme nego što jeste”, kaže Nikola i priznaje da je i poslije toliko godina i dalje ostao otpor prema pjesmi. Nakon smrti majke, Dara se 1962. godine preselila u Beograd jer su tamo bile i druge dvije sestre. Tamo se i zaposlila i ostala da živi do kraja. Umrla je 1999. godine. Nažalost, nikada se nije udala.

Dare više nema, ali ona i dalje živi u možda najljepšoj hercegovačkoj pjesmi.

Izvor: nasahercegovina.info

Autor: Rade Likić